Svako se malo u javnosti pojavi netko tko bi htio ukinuti ugovore Vatikana i Hrvatske. Ili ih barem dobro skresati.
Na primjer, izbaciti vjeronauk iz škole ili ukinuti Crkvi financiranje iz proračuna, potjerati dušobrižnike iz vojske i policije. Prototip ukidača vatikanskih ugovora je lijevo-liberalni političar u jeku predizborne kampanje, no on se često maskira i kao da čuči u nekom od naših susjeda, suvozača u autobusu ili tramvaju, čak i subesjednika s kojim ste izašli iz crkve nakon nedjeljne mise. Svi bi se oni, u nekom trenutku svoga života, obračunali s vatikanskim ugovorima. Zašto? Prije svega zato što ti ugovori kao da Crkvi daju neki povlašten status, izdižu je iznad prosjeka i omogućuju njezinim službenicima da žive bolje od prosjeka, nezasluženo i nepotrebno. Nevladine udruge i mrzitelji Crkve tu vatru stalno raspiruju, pa proizlazi da su svećenici i vjeroučitelji paraziti u društvu, obične niškoristi koje se maste novcem iz državnog proračuna i žive na tuđi račun. Praktički, probisvijeti i vucibatine. A sve to čine u račun neke Crkve, polukriminalne institucije, koja ne izdaje račune i ne prijavljuje svoje prihode… S druge strane, ti isti ukidači vatikanskih ugovora korisnici su crkvenih usluga.
Njihova djeca idu na vjeronauk, a prije toga se rađaju pa ih valja krstiti, pričestiti i krizmati. A nakon toga vjenčati u crkvi. Roditelji im umiru, pa traže crkvene sprovode. Dakako, kad prolaze pokraj crkvenih zdanja, dive se arhitekturi i uređenosti interijera, bogatstvu sakralne baštine. Ne pada im napamet da sve to netko treba i financirati, da održavanje toga sustava nešto i stoji, da osim prihoda postoje i rashodi. Dio prihoda dolazi izravno od vjernika iz milodara i donacija, ali dio je dužno društvo, tj. država nadoknaditi Crkvi upravo uime tih svojih građana koji stoljećima koriste njezine „usluge“ i kojima ta ista Crkva služi. Kaže se da postoje tri vrste katolika: grkokatolici, rimokatolici i – mimokatolici. I da su ti mimokatolici oni koji izbjegavaju svoje društvene obveze prema Crkvi i koji s vremena na vrijeme postaju ukidači vatikanskih ugovora. Prepoznati ih se može po tome što su to građani poput svih ostalih, koji u crkvu odlaze na Božić i Uskrs, krste svoju djecu i posežu za crkvenim uslugama kao da su u samoposluzi. S time što ih s vremena na vrijeme u svoja kola upregnu politički smutljivci, najavljujući da će i službeno zatražiti ukidanje ugovora sa Svetom Stolicom, samo kako preko njihovih leđa sebi priskrbili što više političkih bodova i eventualnih glasova. Dakako, ne želeći doista ukinuti ugovore s Vatikanom, jer bi im to bilo političko samoubojstvo. Zato se, braćo mimokatolici, ne dajte zavesti lažnim obećanjima, već osigurajte caru carevo, a Bogu Božje. A na koncu, da se ugovori i ukinu, Crkva bi preživjela, kao stoput u povijesti dosad.
Zahvaljujući pomoći svojih i grko i rimo i mimo katolika, koje ljubi drukčijom ljubavlju od one kojom je snube promućurni političari.
Svatko brani svog poslodavca pa tako i autor ovog teksta.