Večernjakova osoba 2021. godine riječki je nadbiskup Mate Uzinić. U jedanaestom izboru među desetero nominiranih prevladavali su kandidati čije je djelovanje povezano s borbom protiv COVID-19, a stručni žiri nadbiskupa koadjutora prepoznao je kao uporni glas razuma, kao kršćanina koji se solidarizira s drugima i poštuje različitosti. U 2021. godini istaknuo se prijelomnom ulogom u borbi s pandemijom, osobito u vrijeme snažnog otpora cijepljenju. “Nitko nema pravo pozivati se na vjeru kao razlog da se ne bi cijepio. Svećenicima nije mjesto na prosvjedima, nego u bolnicama s bolesnima i umirućima”, govorio je i isticao kako je cijepljenje čin ljubavi prema sebi, ali i prema bližnjima. Nizom izjava i javnih istupa pokazao je autentično, ali i moderno lice Crkve.
Kad smo vas, nakon odluke žirija, nazvali i rekli da ste vi ovogodišnji laureat, rekli ste da smo nagradu trebali dati nekome drugome. Što, s odmakom od deset dana, sad mislite o tome?
Ne mogu reći da čovjeku ne pruža zadovoljstvo kad ga se pohvali, što je svakako i motivacija da se bude bolji. I dalje smatram da nisam napravio ništa posebno i da sam samo obavljao svoje poslanje, na način na koji sam smatrao da ga trebam činiti. Kad netko to prepoznaje, meni je drago, ali i dalje smatram da među kandidatima ima ljudi koji su na bolji način ispunili svoje poslanje i da sam ja birao osobu godine, izabran bi bio netko drugi.
Smijemo li pitati tko?
Vidio sam da su medicinske sestre bile među kandidatima i one su svakako moj favorit, kao i ostatak medicinskog osoblja. Puno su napravile u pandemiji, a i dalje neumorno rade, ugrožavajući vlastiti život i često nauštrb svojih obitelji.
Slažemo se, zato ih je žiri i nominirao. No i vi ste prepoznati kao netko tko je imao prijelomnu ulogu prošle godine u borbi protiv korone. Široj javnosti poznati su vaši pozitivni stavovi o cijepljenju, pa i o mjerama Nacionalnog stožera. Jeste li zbog njih imali neugodnosti?
Na osobnoj razini ne, na društvenim mrežama da. Najčešće ne čitam komentare jer vidim da mi je tako puno bolje, ali znam da su mnogi zbog toga promijenili mišljenje o meni. Ne znam zašto, jer uvijek nastojim govoriti na način da slijedim evanđelje i da evanđeoskim govorom dajem sudove o društvenim događajima, pa tako i o situaciji s virusom. Znam da je bilo pojedinih svećenika koji su smatrali da je moj iskorak bio nepotreban, a stav neusklađen s onim ostalih biskupa, no, s druge strane, bilo je puno pozitivnih reakcija. Posebno su mi drage one iz kruga liječnika, pa i znanstvenika, koji su mi zahvalili za moj angažman i otprilike rekli ono što sad i vi kažete, a to je da sam im pomogao, prije svega njima samima, kao vjernicima, da Katoličku crkvu vide na drugačiji način od onoga kako su je predstavljali neki svojim otporom cijepljenju. A rekli su i da sam doprinio da se lakše nose s izazovima svog poslanja.
Jeste li u to vrijeme razgovarali s nekim od biskupa?
Biskupi uglavnom, koliko sam primijetio, dijele slično mišljenje, i ta moja izjava u tom je trenutku zapravo bila pokušaj da se da određena pomoć u nadilaženju dilema.
Podsjetit ćemo na izjavu Hrvatske biskupske konferencije od 12. studenog 2021. pod nazivom “Je li cjepivo protiv Covida-19 moralno prihvatljivo?” Mislite li da je ta izjava možda pridonijela lošem odazivu na cijepljenje u Hrvatskoj?
Ne vjerujem. Problem je postojao još i prije. Izjava je napisana s namjerom da se nadvladaju podjele u društvu koje su nastale zbog cijepljenja, no ono što je, po mom mišljenju, problem te izjave jest što je previše naglasila pitanje slobode i neprisiljavanja na cijepljenje, no premalo je bilo toga da se naglasi društvena odgovornost nas kao vjernika i da se potakne ipak na jedan drukčiji pristup toj problematici, da se u središte stavi zdravlje i dobrobit društva, funkcioniranje zdravstvenog sustava. I, naravno, slobodama kažem “da”, uvijek to naglašavam, moramo biti slobodni, ali ako u svojoj slobodi promišljamo o onome što mi možemo napraviti da bismo pomogli društvenoj zajednici da izađe iz te neke situacije u kojoj se nalazi, onda će naš evanđeoski odgovor biti “da” slobodi, ali u kojoj sam za, a ne protiv cijepljenja. Tu sam smatrao da svojom Facebook objavom, koja je na kraju izazvala i pozive u kojima sam dodatno morao protumačiti svoje stavove, ne trebam isključiti tu izjavu HBK, jer se u velikoj mjeri s njom slažem, nego da bi je trebalo dopuniti, što sam i napravio. A dopunio sam je, ne nekim svojim uputama, već onima koje je dao papa Franjo. I dalje ostajem pri tome da je dobro govoriti o slobodi i da trebamo biti slobodni, ali moramo živjeti odgovorno, ne vodeći računa samo o sebi nego i o dobru cjeline.
Prije nego što ste formirali stav o cijepljenju, jeste li ga brusili s drugim biskupima, liječnicima, možda znanstvenicima, ili je glavni orijentir bio papa Franjo?
Kao katoliku, važno mi je što papa Franjo govori, a nisam imao ni puno vremena za brušenje svojih stavova, to je jednostavno razumski stav i nisam ja rekao ništa posebno. Spontano sam reagirao gledajući situaciju koju društvo proživljava, uzimajući u obzir da su mnogi ugroženi, bojeći se da će zdravstveni sustav doći do toga da ne može pomoći najslabijima, a vodeći se i činjenicom da je Kongregacija za nauk vjere dala sud o problemima koje bismo mi katolici mogli imati tijekom cijepljenja. Slušajući papu što govori, jednostavno sam spontano iskoristio mogućnost koju sam imao, a to je Facebook, da odašaljem svoju poruku. Često su ondje moji stavovi i može se dogoditi da donesem i krivu procjenu, ali držim se mišljenja pape Franje, koji kaže da je bolje izlaziti, pa makar i zaprljali haljinu.
U krizi u kojoj se svijet našao i u kojoj je puno ljudi umrlo, nekako se dogodilo da se ne borimo zajednički. Zašto su epidemiološke mjere i cijepljenje toliko polarizirali naše društvo?
U obranu hrvatskog društva, rekao bih da to nije nešto što se događa samo kod nas. Bilo je i gorih reakcija u svijetu, bilo je i nasilja, kod nas je to ipak mirnije. Zašto je tako, teško je dati odgovor koji bi zadovoljio sve. Ponekad se podijeljenost potencira i zbog nekih političkih čimbenika, odnosno njihovih malih političkih interesa, ponekad je to i zbog toga što oni koji su na vlasti ne obavljaju svoju službu na način na koji bismo to mi željeli, za koji smo se borili i za koji je prolivena krv. Nije, dakle, društvo postalo kakvim smo se nadali u vrijeme kad smo stvarali neovisnu državu. Ima problema i sa Stožerom, odnosno nekim odlukama koje nisu bile dovoljno jasne, a opet ponekad je bila riječ o novim situacijama i nije se moglo dati objašnjenje za sve što se događalo. Danas je problem i to što su mnogi stručnjaci u svemu i često se informiraju o bitnim stvarima na društvenim mrežama, pa ljudi u izloženosti, a i strahu od te neizvjesnosti, često vjeruju i lažnim vijestima. Zato je važno imati što veći broj onih koji će “spustiti loptu” i pomoći ljudima da razmišljaju svojom glavom. Moj problem u cijeloj ovoj situaciji jest što sam možda bio malo prestrog i nedovoljno otvoren za dijalog s onima koji imaju drukčije mišljenje, ali došao sam do toga jer sam vidio da u nekim pokušajima razgovora jednostavno ne uspijevam probiti barijeru koja je stvorena. Neki inzistiraju, primjerice, na stvarima koje su nebitne, poput toga hoće li biti svete vode na ulazu u crkvu i hoće li se pričestiti na usta ili u ruku, a to zaista u ovakvim situacijama nije važno.
Ali nisu samo vjernici zbog toga prigovarali nego i svećenici.
Hvala što se to primijetili. Pa vidjeli smo i na Trgu bana Jelačića, od ljevice do desnice, a i svećenici svoju službu upotrebljavaju za iznošenje stavova. Jednom svećeniku s kojim sam imao problema kazao sam da se ne mora ni cijepiti ni drugima govoriti da trebaju, ali da mu zabranjujem da govori ljudima protiv cijepljenja. Njemu nije lako prevladati barijere koje ga sputavaju, ja mislim drukčije, a opet, moramo naći način za funkcioniranje a da se ne isključujemo, što nije lako.
Kakav je danas ugled Crkve u Hrvatskoj? Nekad je bila glavni oponent komunističkom režimu, čuvar hrvatskog identiteta, nakon demokratskih promjena mnogi su pohrlili u crkve...
Puno je lakše možda nama biti autentičan u tom vremenu u kojem smo bili oponenti, jer nekakvo prirodno stanje Crkve je da bude u sjeni, da nije u prvom planu, da nije moćna. U tom vremenu Katolička crkva u Hrvatskoj dobro se nosila, a nakon demokratskih promjena u pastoralnom radu nastavili smo funkcionirati na isti način, što nije moguće. Nije moguće da Crkva nastavi biti u statusu progonjenog stanja kad više nije. Društvo je sad pluralno, sekularno i moramo prihvatiti da nemamo više neprijatelja koji se protivi nama, nego je u društvu niz ponuda, a mi moramo uložiti što više truda da pokažemo da je naša doista vrijedna. Devedesetih se dogodilo to da su, oni koji su bili vjernici, to i nastavili biti, čak i malo ljutiti zbog velike otvorenosti prema onima kojima je možda u političkom smislu počelo odgovarati da budu vjernici. Loše je kad se dogodi da se vjera smatra privilegijem, a baš to se dogodilo. Naravno da to ne može opstati i da će neki koji su bili vjernici samo zbog kulturoloških razloga, a nisu to na pravi način postali, to teško nastaviti u ovoj situaciji kad vjera više nije privilegij. Istina je da će novi popis stanovništva pokazati da je onih koji se deklariraju kao vjernici puno manje nego 90-ih ili čak prije deset godina, međutim vjerujem da to samo po sebi nije nešto nad čim trebamo žaliti. Mi koji jesmo vjernici i koji se tako i dalje deklariramo, trebamo doista pokušati i živjeti kao vjernici, da budemo svjetlo svijeta za druge u društvu.
Mislite li da se broj vjernika smanjio i zbog smanjenog ugleda Crkve? Odnosno zbog afera poput pedofilije, zbog neprimjerenog ponašanja svećenika?
Tu ima više razloga. Jednostavno, situacija danas i prije deset godina umnogome je različita. Svakako da je činjenica da Crkva nije bila dovoljno autentična ili je percepcija bila takva, utjecala na smanjenje broja vjernika, ali nije to jedino. Spomenuli ste pitanje pedofilije. Smatram da je za Crkvu dobro što se o tome počelo govoriti, odnosno kratkoročno je to možda pogubno i smanjuje Crkvi utjecaj, ali dugoročno je dobro da se Crkva može očistiti od takvog zla. S druge strane, valja reći da je negativno u Crkvi također i dojam, jer ondje se stvari više primjećuju nego negdje drugdje. Papa Benedikt dobro je to sročio: kad jedan svećenik učini nešto loše, to je kao kad drvo padne u šumi; sve ostalo drveće i dalje stoji i raste, ali ovo jedno napravi buku. Ti svećenici, biskupi koji nisu vjerodostojni nisu većina. Nije problem to što će se nama smanjiti ugled, veći je problem to što mi činimo, a uzrokuje to smanjenje ugleda. Ovo nam je zapravo pravi poticaj na pročišćenje, na toj razini, ali i na svim drugima.
Želite reći da je ovo vrijeme pročišćenja Crkve?
Ovo je vrijeme povratka na prave vrijednosti i papa Franjo usmjerava prema onome što je bitno. Željeli bismo snažnu Crkvu, koja je bliska čovjeku u svim njegovim situacijama, koja nastoji sve prihvatiti, kako jedan moj prijatelj kaže, od Božjih neprijatelja stvoriti Božje prijatelje.
Izazov Katoličke crkve je i kriza zvanja, sve je manje onih koji se žele zarediti...
Nije to samo problem Crkve, općenito su zvanja u krizi. Posljedica zvanja na svećenički poziv uzrokovana je i krizom poziva na brak, obitelj, broj djece. Kršćanski život prije se živio drukčije, stil života bio je drukčiji. Čitao sam kako je prije bilo više mladih koji su se odlučivali na duhovni poziv, već u osnovnim i srednjim školama, a njihova je želja bila da promijene svijet. Bili su više socijalno osjetljivi, željeli su staviti sebe u službu drugih. Danas se zapravo događa da su kandidati sve stariji i nije im toliko želja mijenjati svijet, već sebe samoga. Ženske redovničke zajednice posebno su ugrožene, djelomično jer su izgubile identitet. Odnosno, ima ih puno, ali ako bismo željeli reći što razlikuje jednu od drugih, teško bismo to mogli.
Za vas je specifično i to što ste jedini hrvatski biskup koji svake godine objavljuje financijsko izvješće svoje biskupije. Učinili ste dok ste bili u Dubrovniku, hoćete li i sad za Riječku nadbiskupiju i smatrate li da bi to i drugi biskupi trebali činiti?
Podnose se izvješća državnim institucijama za financijska sredstva koja se dobivaju iz proračuna, a ona se rade i za biskupske zajednice. Ovo kako smo mi radili u Dubrovačkoj biskupiji ne radi se drugdje, ali mislim da bismo svi to trebali činiti jer nam to pomaže da na bolji način upravljamo povjerenim materijalnim dobrima. Drugi je razlog taj što tako šaljem poruku o tome što radimo, ljudi vide da nismo tako bogati kako im se čini, da se mučimo, imamo kredite i da smo ljudi baš kao i drugi.
Večernjakov žiri: šestero znanstvenika i petero urednika i novinara
Osobu godine bira jedanaesteročlani žiri Večernjeg lista, a čine ga: profesor na Odsjeku za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Dragan Bagić, profesorica političke komunikacije na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Marijana Grbeša, profesor Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci Pero Lučin, stručnjak za odnose s javnošću i imidž te profesor Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu Božo Skoko, znanstvenica i predstojnica Klinike za kožne i spolne bolesti KBC-a Sestre milosrdnice u Zagrebu akademkinja Mirna Šitum, znanstvenica Ekonomskog instituta u Zagrebu Maruška Vizek te Večernjakovi urednici i novinari: Ljubica Gatarić, Milan Ivkošić, Marinko Jurasić, Bojana Radović i Žarko Ivković, koji je predsjednik žirija. Članovi žirija najprije kandidiraju desetero hrvatskih državljana koji su se istaknuli svojim djelovanjem ili promidžbom hrvatske države, a potom, u drugom krugu, biraju pobjednicu ili pobjednika. U tome im svojim glasovima pomažu i čitatelji našeg portala vecernji.hr
