Viceadmiral Robert Hranj u svojih 56 godina već je 41 godinu u vojnoj odori. Danas kaže da je za “nas Zagorce more uvijek imalo magičnu privlačnost”, pa je tako taj rođeni Varaždinac s 15 godina otišao u Split u srednju mornaričko-tehničku školu.
Kako su samo najbolji mogli iz te škole na vojnu akademiju, Hranj se potrudio i završio kao prvi u klasi. Premjestio se par stotina metara dalje i završio je i mornaričku akademiju u Splitu, opet kao najbolji u klasi, pa je i u vojsci bivše države mogao birati brod na koji će otići. Izabrao je raketnu topovnjaču broj 406, što je tada bio najmoderniji brod u floti. U Splitu će provesti pola svog života, a i oženit će se Splićankom Mirjanom, s kojom ima dvije kćeri. Sa stasanjem nove Hrvatske, Hranj će opet biti “prvi u klasi” i jedan od prvih časnika koji će prijeći u Hrvatsku vojsku.
>> Završni dio vojne vježbe Velebit 18 na poligonu Eugen Kvaternik
Opet se našao na raketnoj topovnjači i u akciji oslobađanja hrvatskog juga, gdje su, kaže, falile sekunde da upotrijebe i rakete RBS-15, koje su i danas najmoćnije oružje HRM-a. Cilj je bio 20 kilometara udaljen, no neprijatelj se povukao na vrijeme, očito preplašen raketnim udarom. Karijera je Hranja dalje vodila u vojnu diplomaciju, pa je 1994. postao naš prvi vojni izaslanik u SAD-u. Kasnije će Hranj završiti i mornaričku ratnu školu u SAD-u, po povratku u RH preuzeti službu koja će RH odvesti u NATO, te postati zapovjednik HRM-a. Hranj je i sada, kažu oni koji ga cijene, “vojničina”, kojemu je dato da isplanira i zapovijeda najsloženijom i najvećom vojnom vježbom HV-a nakon Domovinskog rata “Velebitom 18 – združena snaga”. Veliki uspjeh za tog Varaždinca, koji je sada na funkciji direktora Glavnog stožera. I dalje je u njemu mornar jako prisutan i pridaje veliku važnost građenju sposobnosti HRM-a u zaštiti voda Jadrana koje su sada i vanjske granice EU.
Simulirali ste ratnu situaciju i željeli ste osim sposobnosti vojnika i časnika isprobati i sposobnosti samog vojnog vrha, Glavnog stožera?
Jednostavnije rečeno, da, s time da smo išli isprobati prvi put nakon Domovinskog rata kako u ratnoj situaciji funkcionira združeni stožer. Tako je i stožer bio dvostruko jače angažiran nego prije, i to u 24/7 situaciji.
Koliko se vidjelo, više ste vježbali napad nego obranu?
Bilo je svega. U scenariju vježbe stajalo je da nas napada neprijatelj snaga nekoliko korpusa, mi smo angažirali u obranu naše profesionalne snage, ali smo simulirali i podizanje 20 tisuća pričuvnika. Vježba se održavala na teritoriju cijele Hrvatske, negdje je neprijatelj prodro, negdje nas je presjekao, a po scenariju mi smo se borili da te teritorije vratimo. U stvarnom vježbovnom svijetu postoje, naravno, ograničenja, pa se vježba odvijala na 11 poligona. Vježba je bila interesantna i za neke naše susjede, pa smo isprobali i naše obavještajne sposobnosti.
Pri obilasku vojnika nakon vježbe bilo je očito da su vojnici bili “nabrijani”. Kakav je kod vas bio osjećaj nakon vježbe?
Bio sam impresioniran, jer se vidjelo da je naša vojska jako motivirana i kao da su rekli – pustite nas s ovim mirnodopskim, administrativnim zadaćama, mi bismo radije vježbali. Primjetno je da većina naših vojnika jako voli svoj vojnički poziv, obavili su fantastično posao na kopnu, na moru i u zraku. Meni je takav pristup imponirao i stoga smo i svi mi u zapovjedništvu bili motivirani. Prva naša pomisao u svemu tome bila je da nitko od vojnika ne strada, jer na terenu imate gotovo 5700 vojnika koji koriste pravo streljivo i svojim vozilima i sredstvima kreću se po najtežem terenu. Prema metodologiji i scenariju, statistički je u pokretu tolikih snaga moglo biti 20 ozlijeđenih, od čega 10 teško, a mi smo imali pet lakših ozljeda. Jedan je vojnik pao i natukao rebra i bilo je nekoliko uganuća nogu. I to dokazuje da su svi naši vojnici bili motivirani i da su pritom pazili na sebe i druge.
>> Vojna vježba Velebit 18 - združena snaga
Možete li izmjeriti koliko je HV-u koristila činjenica da svake godine u vojnim operacijama u svijetu sudjeluje i po 500-600 hrvatskih vojnika?
Egzaktno još ne, no ta korist se već može osjetiti. Tako nam je cilj u aktivnosti tzv. prednje prisutnosti slati naše organske postrojbe i kroz to bi trebale proći sve bojne. Doista se vidi da su sve naše bojne koje su prošle šest mjeseci boravka u misijama u inozemstvu motiviranije i uvježbanije. Mi, u stvari, u te akcije šaljemo satnije koje se ondje uvježbavaju za ono što ne želimo da nam se ikada dogodi. Ondje su i druge vojske, a našim vojnicima odgovara što tamo svaki dan vježbaju. Tako su i gađali u toj neprestanoj obuci znatno više nego što bi to mogli u domovini. Kad se vrate u RH oni su vrlo uvježbani i stoga nam je cilj da sve naše postrojbe to prođu. Vjerujemo da su već sada sve naše postrojbe kopnene vojske spremne i uvježbane za takve vojne misije. To jest financijski zahtjevno, pa se naše postrojbe u Poljskoj stalno rotiraju, a u Litvi svake dvije godine.
Nakon vježbe ste rekli da “samo trčanjem držimo ritam”, što to znači?
To se specifično odnosi na ubrzanu izgradnju naših sposobnosti za kibernetičko ratovanje i rat dronovima. Tu nam treba još malo bolji hardver, ali i puno više IT inženjera. Planiramo da će to biti puno veća postrojba, no lako je to reći, ali treba pronaći ljude, inženjere elektrotehnike, informatičare, hakere, a oni su najtraženiji i u civilnom sektoru, koji je kompetitivniji od vojske. Moramo privući te ljude. Budućnost je u dronovima, danas vas oni mogu promatrati pa i ubijati. I mi moramo brzo razviti sposobnost obrane od dronova. Samo je nekoliko država u svijetu koje su razvile tu obranu. Pri tome ne mislim, naravno, na male taktičke dronove, nego na opasnost od onih velikih koji poput predatora kruže iznad vas na nekoliko kilometara visine i koje teško možete pogoditi sa zemlje, nego ih morate drukčije onesposobiti. I mislim da u tome više nemamo vremena, nego da moramo potrčati.
Hoće li onda ti inženjeri koje spominjete postati i najbolje plaćeni vojnici?
Jasno, slično kao i neke druge specijalnosti, kao što su to piloti, liječnici itd. S ministrom već razgovaramo kako privući te kadrove i učinit ćemo to nabavom najbolje opreme, nuđenjem školovanja na najelitnijim mjestima u koje civili nemaju pristupa i gdje mogu steći certifikate koji će im poslije u civilstvu značiti veliku prednost i zaradu. Naravno, moramo izbalansirati sustav da se pobrinemo da tako specijalizirane vojnike kasnije i zadržimo što dulje.
>> Vježba Velebit 18 na Dugom otoku
Hrvatska ima 15-ak tisuća profesionalnih vojnika pod oružjem, no to nije dovoljno, za obranu je potreban i jaki pričuvni sastav?
Nakon više godina zanemarivanja tog pitanja krenuli smo u revitalizaciju pričuve. Cilj nam je postupno prvo motivirati ljude da se prepoznaju kao pričuvnici. Formalno izvor za pričuvu su svi oni koji su završili temeljno vojno osposobljavanje. I to su većinom oni koji su išli na dragovoljno vojno osposobljavanje. Neki od njih se pozovu na specijalističku obuku i potpisuju profesionalne vojne ugovore, a drugi se vraćaju u civilstvo i postaju pričuvnici. Imamo i “stare” pričuvnike, koji su prošli osposobljavanje, a neki i rat. Sada razlikujemo razvrstanu pričuvu, koja ima temeljnu vojnu obuku i svjoj vojni raspored, i tzv. nerazvrstanu pričuvu koja nije prošla kroz vojnu obuku. Da bi nekoga tko nema nikakva vojna znanja osposobili za pričuvu, potrebno je godinu dana. Uspostavili smo šest pješačkih pukovnija, no kako se i tu poštuje prigovor savjesti, to je zahtjevna zadaća kako ih motivirati da odgovaraju na pozive za vojno uvježbavanje i obuku. Sada smo na vježbi imali izuzetno motiviranu satniju takvih pričuvnika, koji du dali veliki doprinos vježbi, a mi smo im samo trebali osigurati odore i oružje i dogovoriti s poslodavcima njihov izostanak. No, svi ti pričuvnici su dragovoljci, ne trebaju nam oni koji nisu motivirani.
Neke države vraćaju obvezan vojni rok, razmišljate li i vi o tome?
Za sada ne. Država koja se jedanput odlučila za profesionalnu vojsku teško vraća sustav obveznog služenja. No to i nije u vojnoj domeni, nego u domeni politike. Za takvo što potreban je najširi politički i socijalni konsenzus. Norveška i Švedska imaju zanimljiva rješenja, no i takav povratak obveznog roka svodi se zasad na motivirane dragovoljce. Mi još analiziramo sve aspekte, pripremamo se za sve scenarije i kako god bude odlučeno, bit ćemo spremni. U svakom slučaju, ne želimo da se to predstavlja kao obvezni vojni rok, nego eventualno kao prilika za mlade ljude koji žele provesti temeljnu vojnu obuku. No, i za to je potreban širi društveni konsenzus.
Kakvu vojsku gradimo, jesmo članica NATO-a, no primjetna je želja za samodostatnosti, koliko god je moguće?
NATO je grupa država koje su se obvezale zajedno braniti, zlu ne trebalo. Međutim, obrana vlastita teritorija temeljna je zadaća nacionalnih oružanih snaga, u našem slučaju HV-a. A to piše i u temeljnom sporazumu NATO-a. Od svake se članice očekuje da bude spremna obraniti se, a onda će ostale članice doći u pomoć ako se procijeni da je članica napadnuta i da se ne može braniti sama, pa se onda aktivira čuveni članak 5. Dakle, zbog nas samih mi moramo biti spremni za obranu. Vjerujemo u mehanizam kolektivne obrane NATO-a, u članak 5., no moramo izdržati taj prvi udar, obraniti se i onda, ako rat nije gotov, pozvati se na članak 5. da nas NATO brani.
Što biste rekli dijelu javnosti koja to baš najbolje ne razumije i ne shvaća zašto bismo trošili na vojsku kada smo članica NATO-a?
NATO čini 30 država, sve se odluke donose konsenzusom, i tu je 30 mogućnosti za i protiv. Mi vjerujemo u ideju zajedničke obrane i stoga smo ušli u NATO kako bismo ojačali obranu i sigurnost Hrvatske. Sve članice vjeruju u tu ideju, a da ne postoji to uvjerenje, NATO bi se istog trena raspao. No, NATO nije automatski stroj koji će to pritiskom na dugme odraditi. Potrebno je neko vrijeme da se države članice odluče, a primjerice članak 5. je dosad samo jednom aktiviran, kada se dogodio napad na SAD 2001. godine. SAD isprva nije ni tražio aktivaciju članka, ti teroristički napadi bili su strašan šok i u NATO-u se povela rasprava treba li pomoći SAD-u i odlučeno je da se aktivira članak 5. SAD se zahvalio i kazao O.K., onda nam pomognite u osiguranju neba. I tada je NATO poslao flotu svojih AWAC-a da pomognu protuzračnoj obrani. Pitanje učinkovitosti članka 5. u NATO-u se stalno provjerava kroz vojno-političke simulacije, pri čemu se “proigravaju” razni, često vrlo interesantni scenariji. Nadam se da nikad nećemo morati saznati koji je odgovor na to pitanje, ali imamo i vježbe za takve slučajeve, pa je i odlazak naših postrojba u Poljsku i Litvu povezan s time. To sada pokazuje političku solidarnost s državama članicama koje se osjećaju ugroženima. I ja vjerujem da kada bi bilo potrebe da bi se NATO doista uključio u obranu svoje članice. No, to nas ne izuzima od vlastite odgovornosti za obranu. U NATO-ovim planovima konkretno stoje koje sposobnosti HV-a bi bile interesantne u takvom slučaju obrane neke članice (načelno, ne bi bilo dobro spominjati konkretne države, nap. a.) pa su im zanimljive naše Patrije, koje moramo jače naoružati, helikopteri, brodovi, a sutra, možda i borbeni zrakoplovi i slično.
>> U sklopu vojne vježbe Velebit 18 demonstrirana provedba napadnih operacija
Koje nam sposobnosti u tome manjkaju?
U NATO-u postoji proces obrambenog planiranja u kojem se procjenjuju sposobnosti koje NATO-u, kao kolektivu, nedostaju za izvršenje vojnih zadaća koje države članice zajednički dogovore kroz političke smjernice. Tako se u tom procesu za svaku članicu, uz načelo „ravnomjernog opterećenja“ i „razumnog izazova“, određuje set sposobnosti koje mora imati. NATO nas promatra i primjerice kaže; imate dvije brigade, dajte se malo napregnite, pojačajte udarnu moć i zaštitu svojih oklopnih snaga, pa ćete biti na potrebnom standardu. To podrazumijeva i posjedovanje komunikacijskih sustava kojima možemo komunicirati s američkom ili njemačkom brigadom primjerice.
I pokrenula se modernizacija?
U modernizaciju idemo tempom koji je financijski moguć, a nama vojnicima odgovara da nas iz NATO-a savjetuju, usmjeravaju, pa i “guraju” i da naši političari shvaćaju da samo uz odgovarajuća financijska sredstva možemo biti još bolji. A svaki vojnik i zapovjednik želi biti bolji, to je prirodno. I krenuli smo u tom smjeru, tako npr. sredinom iduće godine stižu nadogradnje za Patrije, tzv. DUOS kupole s topom od 30 mm i protuoklopnim raketama Spike.
>> Početak vojne vježbe Velebit 18
U HRZ-u se događaju veliki pomaci, velika je aktivnost na modernizaciji helikopterskih eskadrila, a što se borbenih aviona F-16 tiče, jeste li odabrali pilote i tehničare koji će na obuku u Izrael?
Da, odabrana je prva grupa pilota i tehničara koji će na preobuku u Izrael, radi se o pilotima koji su certificirani na MiG-ovima 21 i koji će moći ostati još dovoljno dugo u sustavu da bi svoja znanja koja će steći na F-16 prenijeli na nove generacije pilota. Piloti će u Izraelu provesti oko šest mjeseci, a nekoliko desetaka tehničara oko 10 mjeseci, jer je njihova obuka još zahtjevnija. Prema planu, oni će na preobuku krenuti iduće godine, a cilj je da završe obuku do vremena kada će početi isporuka prvih zrakoplova.
Ugovor između Hrvatske i Izraela se dovršava, trebao bi uskoro biti potpisan vjerojatno na razini premijera, no čini se da se čeka još formalna odluka Kongresa SAD-a?
Svaki proizvođač borbenih sustava, kao i kod aviona F-16, obvezuje kupca da on bude tzv. krajnji korisnik, u ovom slučaju Izrael. Želite li vi kasnije preprodati taj sustav, mora postojati o tome i suglasnost proizvođača, odnosno države, u ovom slučaju SAD-a. To je proces između SAD-a, Izraela i Hrvatske. Očekujemo da će se to uskoro formalizirati i onda ćemo potpisati ugovor. Nabavom 16 helikoptera Kiowa Warriors stekli smo ogromnu sposobnost jer je riječ o helikopterima s velikim izvidničkim mogućnostima, oni mogu biti i informatički releji u zraku, a postavit ćemo na njih i hellfire protuoklopne rakete, koje su već plaćene i stižu uskoro.
Možemo li u nekom postotku procijeniti koliki će biti skok sposobnosti HV-a za dvije godine?
Teško je to u postocima procijeniti, ali to će se moći izmjeriti na nekim budućim vježbama koje će pokazati koliko smo bolji. No, dogradnji sustava nikad neće biti kraja. Nažalost, vojni sustav je skup, a trebate ga za situaciju za koju se nadate da se nikada neće dogoditi. No, ako se ta situacija dogodi, a vi nemate vojsku, onda je već prekasno. Neke se stvari planiraju i deset godina unaprijed, poput prelaska na transportne helikoptere zapadne proizvodnje, premda ćemo “ešice” (MI 171SH) koristiti do iznemoglosti. Nabava F-16 bit će ogroman skok, steći ćemo vrhunske “air-to-air” sposobnosti, odmah potom “air-to-ground”, a usporedo moramo dograditi sustave zemlja-zrak na srednjim i velikim dometima.
Mnogi očekuju da će gradnja daljnjih sposobnosti, kao i hrvatskog sudjelovanja u proizvodnji dijelova tih sustava biti dio ugovora između Hrvatske i Izraela?
To je najbolji oblik suradnje, naš je cilj da se sporazumno dogovori dio proizvodnje u Hrvatskoj, jer onda i Hrvatska ima svoj interes kao država, kao društvo da dio novca koji trošimo na modernizaciju ostane u državi. Silna se energija troši da se razvije hrvatski vojni industrijski potencijal, premda je HV za njih mali potencijal i kupac. No, važni smo tim proizvođačima za stjecanje referencija. Teško je, naime, u svijetu prodati nešto što vlastita vojska ne koristi
Kako komentirate izjave, kao primjerice one u Istri, da turizam i vojska ne idu zajedno? A kako to da idu zajedno u Zadru gdje su jake efektive HRZ-a i koji je postao NATO-ovo središte za pilotsku obuku?
Neću komentirati konkretne političke izjave, ali npr. u američkom San Diegu, koji je jedan od svjetskih turističkih centara, imate ogromnu pomorsku bazu u kojoj je stacioniran i nuklearni nosač s 80 zrakoplova i više od pet tisuća vojnika. I to nikomu ne smeta. Vjerujem u mogućnost simbioze vojske i civilne zajednice, dakle i turizma. U Puli će biti središte za dronove, upravljački i razvojni dio, a operativno će dio besposadnih letjelica biti razmješten u dubinu RH. To znači da će nam u Istri, u središtu za razvoj besposadnih sustava, trebati više od 100 inženjera, dakle, tu neće biti manevara, tenkova, Patria, tisuće vojnika.
Mornar ste, kakve planove imate za razvoj HRM-a?
Dok ovo pričamo rješavamo narudžbu novih motora za dvije raketne topovnjače klase Kralj, kao i dovršetak prijama prototipa obalnog ophodnog broda u Brodosplitu. S uvođenjem tog broda se kasni, ima tu puno izazova, ali uvjeren sam da će to biti dobar i kvalitetan brod. Za aktivan i kvalitetan nadzor našeg dijela mora, koji je po površini jednak kopnenom dijelu Hrvatske, nama bi takvih ophodnih brodova trebalo i tri puta više nego što smo planirali. Ili postoji i druga mogućnost, nove tehnologije, da dio nadoknade dronovi. Jedan dron za nekoliko sati obiđe onoliko područje za koji brodu trebaju dani.
Radi li se o dronovima za promatranje ili borbenim dronovima?
Pa zasad ovo prvo. No, stvari se ovdje jako brzo mijenjaju, ono što vam je danas apstrakcija, to vam je sutra realnost. Uskoro ćemo imati šest promatračkih dronova s autonomijom od nekoliko sati leta, no primjerice Finska i Poljska takvih već imaju po nekoliko stotina.
Ostaje li plan da HRM dobije i “konkretniji” brod koji može operirati na Sredozemlju?
Razmatramo sve opcije i planove, a kod ministra obrane i načenika GS-a nailazimo na razumijevanje, a mi mornari smo uvijek za. Nakon dovršetka gradnje obalnih ophodnih brodova, išlo bi se na nabavu višenamjenskog izvanobalnog ophodnog broda, koji bi trebao biti dovoljno velik i velike autonomije te bi posjedovao i platformu za odgovarajući helikopter. Znači, govorimo o brodu dužine 70 do 100 metara i oko tisuću tona deplasmana. U obzir dolaze i rabljeni i izgradnja novog.
Kada govorimo o nabavi novog oružja, iz vrha MORH-a i vojnog vrha uvijek slijedi izjava da to činimo zbog vlastite obrane, a ne da bismo nekom prijetili?
Slažem se s tim izjavama, jer HV nema “ekspedicijske” namjere. No, sastavni dio naše obrane je odvraćanje. Događa se, naravno, ako kažemo da ćemo nabaviti raketni sustav dometa 200 ili 300 km da će netko odmah početi crtati krugove i gledati dokle možemo dobaciti, no oružje HV-a služi, ponavljam, za odvraćanje. Moramo pokazati da smo spremni braniti se. Mi ne strahujemo od toga da će nas netko sutra napasti i naša politika mora biti pružanje ruke, naravno ako postoji spremnost druge strane. Ali naš moto je spremnost i odvraćanje.
Puna podrška razvoju i jačanju Oružanih snaga. Tko ne hrani svoju vojsku, tuđu će.