Iza njega su uloge u 45 filmova, brojne kazališne role, ratovanje u sastavu HVO-a i Armije BiH, politički angažman u Stranci demokratske akcije Alije Izetbegovića, te jedan mandat na mjestu županijskog ministra kulture u Sarajevu.
Nije zato neobično što je Emir Hadžihafizbegović, 53-godišnji glumac iz Sarajeva, jako zanimljiv sugovornik za mnoga pitanja koja se tiču složene priče o bosanskohercegovačkim identitetima, ratu, glumi, izdajnicima, vjeri. Tipično, Emir Hadžihafizbegović odmah prelazi na ti, ljubi se pri upoznavanju, začas vam kaže “ljubavi”.
:: Kritičari vas smatraju jednim od najboljih glumaca na bivšem jugoslavenskom području. Što kažete na to? Koga biste vi stavili na tu listu?
Prvo, nisam odgojen da govorim u prvom licu jednine, nije uputno da ja govorim kako radim, o tome neka govori moja publika, međunarodni žiriji, festivali. Ali ako se uzme u obzir sve ono što se zadnjih pet-šest godina događa unutar moje filmske i kazališne biografije, sasvim je sigurno da sam izabrao poziv u kojem se osjećam dobro i u kojemu sam visoko podigao letvicu svog esnafa (zanata, nap. a.) koji se zove gluma.
Emir i sin Edin koji nije krenuo očevim stopama, studira međunarodne odnose
:: Koga biste izdvojili među glumcima?
Ne bih izdvajao jer bi to bio dug popis kolega koje jako cijenim, a onda se može izostaviti nekoga tko vam je posebno drag, pa bi takva izjava bila nedovršena. Imponira mi što pripadam i hrvatskoj kinematografiji, imam i hrvatsko državljanstvo, i što su 12 mojih igranih filmova i četiri nacionalne nagrade unutar hrvatskog glumišta, a i tri međunarodne velike nagrade na svjetskim filmskim festivalima dobio sam za hrvatske filmove. Stavlja me to u red i bosanskohercegovačkog i hrvatskog kinematografskog i teatarskog ambijenta.
:: Kako živite s tolikim priznanjima?
Kršćani se ne trebaju plašiti islama, nego ga samo malo bolje upoznati
Imam demistificirajući odnos prema nagradama. Kako je rekao Krleža, nagradu treba uzeti i odmah je staviti iza leđa, jer ako razmišljate u kontekstu nagrade, onda vam se odnos prema poslu zaljulja. Demagogija bi bila kad bih rekao da nagrada nije satisfakcija za napravljeni posao, ne govori istinu onaj tko kaže da mu nagrada nije draga, ali zaista mislim da je ovaj posao prije svega nešto što volim i po automatizmu, radeći 45 igranih filmova, stizale su i nagrade. Gluma je iluzija, ali i privilegij da se diskonektiraš od ovog zombi ambijenta u kojem živimo, to je esencija glume.
:: Zombi ambijent u svijetu ili samo u našim krajevima?
Planetarno. Zato što je posve srušen sistem vrijednosti, zato što je neoliberalni kapitalizam doveo do takvog raslojavanja u društvu i napravio neprirodnu selekciju da u istoj mahali, u istoj ulici, živi čovjek koji 12 mjeseci nije dobio plaću i netko tko dobiva plaću 50 tisuća eura. To je neprirodan ambijent, nastajao je kako se rušio sistem vrijednosti u privredi, zdravstvu, kulturi, sportu.
:: Jeste li vi to jugonostalgičar?
Ne, govorim o zombi ambijentu kao općem mjestu, ovo nije priča samo o Hrvatskoj, BiH, Srbiji, tu vrstu zombi ambijenta osjetim i na zapadu, tamo je došlo do urušavanja mnogih civilizacijskih vrijednosti. Pa se tako i naši antagonizmi doimaju jako ekstremni, a pri tome ne smijete u Antwerpenu naručiti pivo iz Bruxellesa. U Baskiji, u Athleticu iz Bilbaa, ne mogu igrati ne samo stranci nego ni Španjolci, mogu samo Baski.
Tražeći grob Charlieja Chaplina u francuskom dijelu Švicarske, kod Ženeve, mrze vas kad pitate nešto na engleskom jeziku. Nacionalizmi, ksenofobije, atavizmi imaju i po Europi svoje zvjezdane trenutke, ali oni su, za razliku od naših, riješeni tako da nisu tekli potoci krvi, nisu imali svoje Vukovare, svoje Srebrenice.
:: Kakve kontakte imate s publikom u Hrvatskoj? Prepoznaju li vas po reklami, po Anti, sjećaju li se Audicije?
Poznaju me po filmu, po reklami koju radim, ali sjećaju se i Audicije. Igrali smo svaki dan dvije predstave i imali svaki dan četiri tisuće ljudi. Fenomen Audicije još traje, background leži u dvije stvari. To su radili jako dobri glumci, treba pogledati gdje smo svi sada i što radimo. To je ekipa koja je znala raditi svoj posao i nisam siguran da bi neka druga ekipa postigla takav uspjeh.
Drugi je razlog to što smo mi prvi demistificirali neke stvari, nije slučajno prvo nastala Audicija pa onda Top-lista nadrealista. Mi smo prvi počeli pričati viceve o Branku Mikuliću (političaru iz komunizma, nap. a.), prvi smo nekako počeli rašivati taj ideološki oklop, prilično smo demistificirali neke stvari. Sad, kad možete svakog političara naslikati kao babarogu, to se doima normalno, ali tada, 1986., šest godina prije raspada Jugoslavije, kad je ideologija još bila postament vrlo zeznut, to je bilo hrabro i to je prošlo.
:: Davno ste rekli da očekujete da se u BiH granica između Republike Srpske i Federacije BiH malo opusti, olabavi. Kažete da u Republici Srpskoj ima pametnih ljudi koji bi to htjeli, ali čini se da su stvari krenule u suprotnom smjeru.
Pragmatičan život demantira medije. Kad uzmete novine u ruke, mislite da je ta granica zajebanija od Kineskog zida. Međutim, kad uđete u kontakt s ljudima, kad držim presicu u Banjaluci, kad razgovaram s ljudima u Modriči, kad vidim kako funkcioniraju stvari unutar Bijeljine i Janje, mjesta gdje se vratilo oko 15 tisuća Bošnjaka, vidite da su to sve konstrukcije koje imaju zadatak da Milorada Dodika ostave na mjestu predsjednika Republike Srpske. Boga pitaj na što je on sve spreman i što će još sve uraditi do izbora.
:: Da zadrži vlast?
Da, ta Potemkinova sela koja on nudi svom narodu, ta laž koja jaše na izjavama čuvenog ideologa Dobrice Ćosića koji u svojoj knjizi “Deobe” ima rečenicu “laž je vid srpskog patriotizma”. To je nešto što će Dodik raditi do izborne šutnje, očekujem mnogo bezobraznije ne samo izjave nego i poteze jer jedina stvar na kojoj on mobilizira svoj narod je strah od života s Bošnjacima i s Hrvatima.
:: Hrvate je Dodik pridobio.
Bogami, kako se Dragan Čović u zadnje vrijeme ponaša, mislim da je on već reterirao i da se u svojim zadnjim izjavama distancirao od sistema spojenih posuda s Dodikom, koji je majstor konstrukcije. Posebno mi je drago što je opozicija u Republici Srpskoj napokon shvatila da to što on radi ima sve manje uporišta u biračkom tijelu, mislim da ujedinjena opozicija između Partije demokratskog progresa (PDP) Mladena Ivanića. Narodnog demokratskog pokreta (NDP) Dragana Čavića i SDS-a, čini mi se to dobar trio za obaranje Milorada Dodika.
Nekako kad kažem mediji, znate, svaka dobra vijest koja radi na integraciji BiH se ili ne objavi ili je negdje na dnu stranice, ali sve što radi na dezintegraciji objavi se na naslovnoj stranici ili dobije preveliki značaj. Mislim da u BiH, bez ikakve blagoglagoljive nakane da se stvori neki novi YU-ambijent, postoje ozbiljna racionalna uporišta i zajednički nazivnici života između ta tri povijesno-religijska kruga, katoličanstva, pravoslavlja i islama, i to nije nikakva floskula ni prizivanje Jugoslavije, to je stoljetni život ljudi na tim prostorima.
Međutim, nekome nije drago da se ta poruka iz BiH pošalje, očito je da je na sceni zaokruživanje nekih malih nacionalnih država, da je na sceni generalno jedan nacionalni separatizam, i poruka da se može živjeti u takvoj zajednici očito ne odgovara ni međunarodnoj zajednici. I međunarodna zajednica pokazala se vrlo licemjernom kad je u pitanju sudbina BiH jer 20 godina govori da se bosanski političari moraju dogovoriti.
Oni u Bosni i Hercegovini imaju mandat da toj zemlji skinu luđačku košulju koju su joj stavili, oni su rekli 12 kantona i 150 ministara, oni su rekli tri člana Predsjedništva, oni su donijeli bonske ovlasti pa ih ne koriste. Licemjerje međunarodne zajednice u velikoj mjeri odredilo je tu jednu frankenštajnovski sašivenu BiH. Svjedok sam sjajnog funkcioniranja između ljudi. Smrt navijača u Širokom Brijegu je vijest, ali nije vijest međunarodni festival dokumentarnog filma u Širokom Brijegu kad se svi skupimo i družimo deset dana. To je kulturološki značajno, a ima i neku priču.
Ali ta poruka iz BiH koja je posebna multikulturalna poruka možda nije dobrodošla.
:: Zašto je onda problem da Hrvati dobiju svoj entitet?
Ja se već pet godina ne bavim politikom.
:: Ali član ste Stranke demokratske akcije?
Član sam stranke, ali apstiniram.
:: Viđate li se s nekim iz vrha stranke?
Eventualno vidim Bakira Izetbegovića, popijemo kavu, ručamo, ali generalno apstiniram zadnjih pet godina i mislim da je priča o trećem entitetu izlišna i nije potrebna s obzirom na to da unutar ovakve Federacije Bošnjaci i Hrvati mogu sjajno surađivati. Mislim da je potrebno promijeniti Ustav Federacije, pogledati što je učinila grupa na čelu s Krešimirom Zubakom, predložila je promjene federalnog ustava koje do te mjere relaksiraju položaj Hrvata unutar Federacije da je to sjajno. Kad bi se te ustavne promjene usvojile, mislim da bismo došli do formaliziranja stanja.
:: Stalno se čuju ocjene da su se Hrvati i Srbi u BiH udružili zato što ih Bošnjaci žele majorizirati.
Stječete jako kriv dojam. Bošnjaci kroz povijest ne znaju što znači nekoga majorizirati, mi to ne znamo, ne znamo što znači osvetiti se, ne znamo što znači ksenofobija, što je rasizam. Bošnjaci su kao mnogi drugi čestiti ljudi bili na udaru, kako bi se neki drugi narod ponašao poslije Srebrenice, deset tisuća mrtvih civila u Sarajevu, 1600 mrtve djece do 14 godina poginulo od granata, 30 tisuća silovanih Bošnjakinja. Kako bi se neki drugi narod ponašao? Jedna beogradska novinarka napisala je da je doživjela šok od dobrodušnosti, ponovnog pružanja ruke, mnogima to izgleda gotovo kao mazohizam.
:: Iz Srbije nikako da dođe prava riječ, koja bi rekla: krivi smo, išli smo na vas, počinili smo agresiju, naša politika bila je kriva. I sad je Bakir Izetbegović pozvao Aleksandra Vučića u Sarajevo, a Vučić je, tvrdi se, u Sarajevu bio na četničkim položajima i sad on to najavljuje kao svoj prvi posjet kao premijera Srbije.
Postoji granica dostojanstva ispod koje se ne ide taman da na vas bacili atomsku bombu, ja vrlo dobro znam gdje je ta granica dostojanstva i Bošnjaci su to znali zajedno s Hrvatima kada je počela agresija na suvereno priznatu državu koju su 1. ožujka 1992. godine izglasali Bošnjaci i Hrvati zajedno. Mi vrlo dobro znamo koja je granica i kad bi se ponovo desila, odgovor bi ponovo bio isti.
Zašto bi bio problem to što djevojke u Sarajevu nose maramu? Pa Ilicom šetaju tisuće s križem
Ali isto tako Bošnjaci moraju postati svjesni gdje žive i, zato što su većinski narod, moraju uvijek ići korak ispred, moraju biti tolerantniji i, bez obzira na žrtvu koju su podnijeli, kao većinski narod moraju pokazati senzibiliziranost za neku futurističku implementaciju i konekciju s ostala dva naroda.
:: Uspijevate li sad zaspati? Što ste to vidjeli, što je to bilo da ne uspijevate zaspati?
Dovoljno je bilo vidjeti Tuzlansku kapiju 25. svibnja 1995. kad je jedna granata pala tamo gdje je bilo tisuću mladih ljudi, ubila ih je 75, stotinu ranila. Ili kad vidite kako pokraj vas pogine najbolji prijatelj od snajpera, tragedija moje porodice u Srebrenici, i otac i majka su mi iz Srebrenice.
:: Koliko spavate onda?
Dva sata, a i za to vrijeme čujem tramvaj i frižider kako radi i paljenje auta. Svašta sam probao, dobio sam neki čaj, neki se stres desio unutar organizma.
:: Kad gledam što se događa u Sarajevu, čini mi se da se ipak događa neka vrsta islamizacije, odnosno ono što me zanima, žene koje sad uzimaju maramu i zamataju se, a prije to nisu činile, žele li one to zaista? Jesu li ljudi koji su birali Aliju Izetbegovića htjeli takvo što?
Kad bi kršćani znali o islamu koliko mi muslimani znamo o kršćanstvu, nikada se takva pitanja ne bi pojavljivala, niti bi se ikada događao neki strah od nečega što se zove islam. Cijeli problem neshvaćanja islama je u tome što se kršćani islamom ne bave i ne poznaju ga onako kako muslimani poznaju kršćanstvo.
Ja sam nekoliko puta pročitao i Bibliju i Toru i Talmud i mnogo znam o kršćanstvu, pravoslavlju, judaizmu, i onda se šokiram kakva je mojim prijateljima kršćanima nepoznanica islam, niti su ikada pročitali jednu rečenicu iz Kur’ana. Ilicom danas šetaju tisuće ljudi s križem, ali je jako opasno sresti nekoga tko nosi zvijezdu i polumjesec.
:: Ne govorim o tome, govorim o pravima žena, žele li se one pokrivati.
One žele to nositi, vrlo lako. Imate više pokrivenih žena u Amsterdamu, u Kopenhagenu, nego u cijeloj Bosni i Hercegovini. Je li časna sestra pokrivena žena? Jeste li gledali Petrijin vijenac? Da je kod pravoslavaca običaj da žene nose maramu. Pokrivena žena je u svim povijesno-religijskim krugovima konstanta kroz povijest, nisu bez razloga časne sestre pokrivene, i pravoslavke kad idu na sahranu, a pokrivena djevojka muslimanka je tradicionalna islamska kategorija koja je u najmanjem postotku izražena kod žena u BiH.
:: Prije rata gotovo nije bilo pokrivenih žena u Sarajevu.
Zadnje mjesto u koje treba upirati prstom zbog nekog radikalizma je bosanskohercegovačka muslimanska populacija. Ja se gnušam kao i sav civilizirani svijet ljudi koji ulaze u autobuse, dižu ljude u zrak, ali ta vrsta problema koja je također htjela biti uvezena, u BiH je prepoznata i ako ima tih radikalnih elemenata, oni su na izoliranim mjestima i pod kontrolom. To se u Bosni nije primilo.
:: Mi gledamo sa strahom na te priče o vehabijama.
Možda biste se trebali pozabaviti pričama o sotonističkim sektama u Hrvatskoj i Srbiji, koje su mnogo opasnije, o tome nešto znam, ali ne želim pričati. Vehabije su problem, a sotonističke sekte koje imaju morbidne poruke i koje aktivno djeluju u zemlji koja je doživjela disoluciju?
Pratim to, znam gdje se nalaze, gdje se skupljaju, gdje se organiziraju.
:: Iznenađenje mi je bilo i da se slavi tursko osvajanje.
Ja to ne znam, znam da se slavilo 600 godina islama u BiH. Smatram da je to glupost, islam se širio po Bosni puno prije Turaka, upravo zbog te svoje komparativne prednosti da između čovjeka i Boga nema posrednika, bogumili su islam primili “hundertprocent”, što bi rekli Nijemci, stopostotno, ali srednovjekovna Bosna je ono što mene determinira. Za moj državotvorni background je kraljica Katarina ono što me determinira i svi bosanski kraljevi, i Kotromanići i Tomašević i njihovi štitovi, mačevi, stećci, cijela srednjovjekovna priča.
:: Puno puta govorili ste o svom razlazu s Emirom Kusturicom, ali me zanima to što kažete da njegova dva filma, “Sjećaš li se Dolly Bel” i “Otac na službenom putu”, moraju ući u povijest, što s ostalim filmovima?
Kad govorim o njemu, sjajan redatelj i nikakav čovjek. Odlaskom iz Sarajeva, gdje je napravio dva kultna filma na toj endemskoj priči, poslije se izgubio. Kako je zavladala kakofonija u njegovoj glavi, zavladala je kakofonija i u njegovoj kinematografiji i ne želim se njime puno baviti.
>>Bandiću oduzeli titulu pa ga u Sarajevu srdačno dočekali
>>'Glumački ego davno sam bacio u kantu za smeće'
puna ih ova zemlja ... sve umjetnik do umjetnika... doprinos hrvatskoj kulturi... ima li itko da je na poziciji i da voli ovu zemlju... i da prekine sa izdavanjem hrvatskih dokumenata s kojima se ovakovi šepure po svijetu i deruderu tezgu... a dotični i po lijepoj našoj,skoro da ga nije moguće zamijeniti u svi glupostima koje se nazivaju promidžbene poruke...