Vjerujem u boga. Ova tvrdnja bi, više nego ikada, 2020. morala biti izgovarana s najvećom mogućom odgovornošću. U zemlji u kojoj se 104 posto stanovnika izjasnilo katolicima upravo bi je vjernici trebali uzimati kao svoj civilizacijski, a ne ideološki ili politički legitimitet. Vjerovati u boga, a ponašati se potpuno neodgovorno prema njemu ili svesti zakletvu univerzalnoj ljubavi na frazu koja me treba legitimirati pred ishodištima sviđanja, ne samo da je, dakle, neodgovorno, nego je krimen za koji nije istaknuta dovoljna indulgencija da bi ga “pokrila”. Reći vjerujem u boga i ostati samo na tome dovoljno je velik grijeh da se i ne mora otići u drugu krajnost, u nebožansko ponašanje. Ako se većina ljudi u Hrvatskoj pronašla u bogu, ako se i situirala oko boga, onda je na njima da svojim ponašanjem omoguće nama, uvjerljivoj, pa prema tome i nebitnoj manjini ateista, bezbožnika, duhovnih izopćenika, prognanika iz katoličkog edena da živimo normalno i posve mirno svjedočimo svoj ateizam. Ne razumijem odakle strah i histerija na svaki ateistički spomen kad omjeri i matematika jasno pokazuju da su bezvjernici potpuno poraženi i koga može ugroziti promil sitničavih izroda koji će prije nego što povjeruju u bilo što imati uvijek nekoliko pitanja iz arsenala zdravog razuma, legla sotonizma. Zato svaki put kada mi netko kaže da je vjernik, da vjeruje u boga i da pripada nepreglednoj nacional-vjerskoj reprezentaciji, ja želim čuti: “To znači da i za tebe ima mjesta među nama, nama i bogu je stalo da se i vi koji ne vjerujete osjećate spokojno u svojim stavovima, bogu je ugodno čuti hrabro, pristojno mišljenje koje ga dovodi u pitanje, a samim time i jača njegovu poziciju elementarne svevlasti i gospodstva.”
No što kada bi se dogodilo da tvrdnja “vjerujem u boga” dobije potpuno drugu, zloćudnu dimenziju? Što kada ona postane prva fraza u razlikovnom rječniku dijeljenja? Ona koja nam suštinski poručuje ne koga izgovaratelj ljubi, nego koga mrzi, protiv koga se u tom trenutku okreće, kome ne želi pružiti priliku dokazivanja i najmanjeg prava na jednakovrijednost? Kada je vjerovati u boga počelo značiti biti protiv gejeva, istospolnih brakova, nasilja nad ženama, progresa, prognanika, azilanata? Kada „vjerujem u boga“ biva konzervativni, retrogradni, isključivi, komesarski poklič? Kada to postaje vrhunaravna instanca podjele na naše i njihove, ne samo između vjernika i ateista, nego, koje li ironije, i između vjernika i vjernika? Kada nas je ta tvrdnja odijelila i na grobljima, crkvama, džamijama, kada je pokrenula ratove? Kada je „vjerujem u boga“ postalo politički koncept, pravo na izricanje presuda, lozinka za socijalnu podobnost? Kada je postala izraz patogene fiksacije prema različitosti, a ne iskren, iz najdublje duše izrečen poziv na univerzalno zajedništvo? Kada se njime trebala spriječiti Istanbulska konvencija, pravo na ateizam, na slobodu razmišljanja, na autonomnost individualne slobode? Kada je to bog postao mali, sitničavi, pregoreni, neartikulirani i bahati šoven, u toj točki je i zaklinjanje na vjeru u njega suštinski postalo poruka „ja mrzim....“
I iza nje su se od onda u koloni počele svrstavati najobičnije pluralne neminovnosti svakog kolektiva. To što se monoteizam iskrivljeno tumači da jedan bog nije ništa drugo nego ekskluzivni bog stvorilo je atmosferu grozničavog traganja za ideološkim uporištem u postideologiziranom svijetu, u kojem su jedino vjera i korporativizam ostale vitalne ideološke funkcije. Kršćanstvo već 1700 godina djeluje korporativno, od trenutka kada je proglašeno državnom rimskom religijom. Od tada se Nazarećaninova ideja svela na administrativni kodeks funkcioniranja po načelu pažljivog odmjeravanja uloženog i ostvarivanja krajnjeg profita. Kršćanstvo je postalo Fordom prije Forda, pokretna traka s koje su izlazili određeni tipovi ljudi i to što je prilično vitalno dočekalo današnje vrijeme paradoks je samo naizgled. Mi ne živimo u najnaprednijem vremenu ikad, nego u eri koja je nesimpatično pobrkala napredak i tehnologiju. Moderna tehnologija ne nudi odgovore na pitanja koje čovjeka sustižu kao unutarnje proturječnosti. Ona ta pitanja postavlja, na njihovu je prapočetku, a kako je ponestalo intelektualnih kolosa koji će ih tumačiti kroz prihvatljive obrasce slobode, bratstva i jednakosti, čovjek tehnologije okreće se religiji jer je to jedino dokazano mjesto koje posjeduje tehnologiju monopola. Unutar nje i u njezinu pomanjkanju izbora čovjek se osjeća sigurnije lišen velike brige da se mora zauzimanjem svog stava otvoriti možebitnim intelektualnim rizicima koje nosi svaki individualan potez. Bog postaje opravdanje, a vjerujem u boga spomenica što će osigurati prvoboračku penziju svakome tko se dovoljno glasno i jarosno vjernički deklarira. Može li, shodno tome, gej biti vjernik ili, bolje da pitam, smije li gej biti vjernik?
Koliko je nebožanskog u gej brakovima i je li dijete koje usvoji gej par potpuno napušteno od boga? Volio bih, kao nevjernička manjina kompaktnog društva, da „vjerujem u boga“ postane poziv ljudima da se opuste jer bi to značilo da onaj tko to izriče misli svijet kao ovovremeni, a ne tek kao priliku za zagrobni eden. Svijet prezire one koji mu dobronamjerno zabrinuti i otvorena srca govore da srlja u propast. Ni prvi ni posljednji put neće se dogoditi trijumf ljigavih oportunista koji za svoja sitna, trenutna zadovoljstva guraju ostale u apokalipsu. Nakon smaka opet će oportunisti, uz povik “slijedite nas”, uvjeravati sve ostale kako su baš oni upozoravali na zlo, pri čemu će zametak sljedećeg zla i globalne konflagracije ostati u njima. Stoga je “vjerujem u boga” prvi stih oportunističke internacionale, himne uz čije bismo taktove trebali pokorno i ponosno tonuti s brodom kojim upravljaju kreature zla. Ma Svijet je, bez ikakve sumnje, dobro mjesto. Jer da nije tako, bog si ne bi dozvolio luksuz da njegovo remek-djelo bude samo čistilište naših iluzija. Suočivši se s takvim epilogom, i sami vjernici bi morali zdvojno zavapiti: “Vjerujemo li doista u boga ili je on...?“
