Daleko od očiju javnosti, u nekom kabinetu ili kutku kakvog restorana, donesena je odluka da država putem burze proda 23 posto Končar Elektroindustrije, rijetkog preostalog industrijskog diva Hrvatske. Ljudi koji su donijeli takvu odluku su u Vladi RH – upleteni su Mladen Pejnović, šef DUUDI-ja (Ured za upravljanje državnom imovinom), Ivan Vrdoljak, ministar gospodarstva te Branko Grčić, potpredsjednik Vlade i šef Povjerenstva za strateške tvrtke RH. Uz odobrenje, naravno, premijera Zorana Milanovića.
U čemu je problem, osim u tome što se odluka donosi netransparentno. U tome što su si ove osobe uzele za pravo da je Končar njihovo vlasništvo, a nije, nego je 25,07% (dakle, kontrolni paket) dionica vlasnik hrvatska država. Problem je i što je obrazloženje zašto to čine gotovo smiješno.
Končar je, naime, i u Vladinim dokumentima označen kao tvrtka od “posebnog državnog interesa”, a ovdje se takva tvrtka privatizira iznenada, mimo plana i putem burze, dakle, bez jasnog strateškog cilja. Očekivalo se da će se, ako ga već prodaju, Končar “nadograditi” novcem jakog partnera koji će ga dalje razvijati, tehnološki unaprijediti i jamčiti izlazak na nova tržišta. Davor Štern, ekonomski savjetnik, čudi se i upozorava da je Končar ujedno i “vulkan znanja u RH”, pa zaslužuje pažnju, a ne ad hoc odluke.
Zanimljivo, direktor Darinko Bago o prodaji Končara saznao je – iz medija!? Vrdoljak objašnjava i plan – dionice će kupiti mirovinski fondovi i tako će, eto, Končar ostati u hrvatskim rukama, a dobivenim novcem će Vrdoljak “osigurati budućnost kutinskoj Petrokemiji”. Ma neće, svi znaju da je Petrokemija, nažalost bezdan, opstaje iz političkih razloga. Analitičari su ovu “transakciju” ocijenili riječima: “To je kao da dijete razbije kasicu prasicu da bi kupilo sladoled.”
No, tu nije kraj. Sabor je raspušten, a već idućeg tjedna, računajući da se svi namaču u Jadranu, Vladini ljudi pokreću paket prodaja dioničkih državnih udjela u – HT-u, Luci Ploče, Luci Vukovar, Jadroplovu. Za ovu godinu Vlada će se riješiti i vlasništva u HPB-u, Croatia Airlinesu, Narodnim novinama, a, najvažnije, ne odustaju od kontroverzne monetizacije Hrvatskih autocesta. Kod autocesta su se, pak, dogodile dvije važne činjenice – promet autocestama skokovito raste otkad smo ušli u EU, a, drugo, nastup Angele Merkel u Dubrovniku jasno je pokazao da dovršetak Dalmatine i spoj na Jadransko-jonski pravac jest od interesa Njemačke i EU. Pametnome dosta.
Do spoja na autocestu koju su dovršili Albanci i Grci (a napravit će i Crnogorci) treba još samo nekoliko stotina kilometara i cijeli će taj pravac onda tržišno vrijediti puno više. Ustrajati, dakle, na početnoj priči o monetizaciji (za kikiriki) može tek netko tko je korumpiran ili je neodgovorni neznalica.
U političkom smislu, pitanje je smije li u zadnjoj godini mandata Vlada, koju podržava tek petina stanovništva, u idućih godinu dana prodati strateške tvrtke? I u vrijeme kada im dionice vrijede najmanje? Ne, jer nemaju legitimitet. Razgovarajući s iskusnim stručnjacima, svi su mi rekli isto – Vladu treba ovdje zaustaviti jer mogu još učiniti mnogo štete.
Kako to učiniti? Na sve moguće načine. Ni oporbena koalicija ne može samo odgledati štetočinstvo koje se priprema. Treba zatražiti uvođenje moratorija na daljnje (ras)prodaje, do novih izbora, te od Bruxellesa tražiti potporu za drukčije i promišljeno upravljanje državnom imovinom RH.
Šta tu ima čudno!? Kukurikavci su jedino sposobni prodavati obiteljsko srebro i dizati kredite a narod zabavljati nepotrebnim i nebitnim ideološki obojanim zakonima, spolnim odgojem, ustaškim zmijama itd itd.... To je valjda dio plana 21!