U galeriji likova koji su dominirali hrvatskom politikom od proglašenja neovisnosti, Vladimir Šeks je po dugovječnosti usporediv s francuskim biskupom Talleyrandom (Charles Maurice); poslije prisege Bogu i Crkvi, taj je plemić čak 13 puta prisezao svjetovnim vladarima, uključivo Napoleona, i sa svakom promjenom vlasti jačao svoj politički položaj.
U političkoj povijesti figurira kao „umjetnik politike“, nezaustavljiv u napredovanju, sve do položaja predsjednika parlamenta, i vješt u održavanju na trapezu vlasti. Taj tip političara nitko ne može istjerati ni kroz prozor, ni kroz vrata. Naša verzija Talleyranda ima dosta toga od izvornikove duhovne snage i energije, političke inteligencije i lukavstva, ambicije za vlašću i sposobnosti opstanka na vlasti; zato se i danas održava na površini. Nije ni Šeks bio samo političar opće prakse, koji se selio s funkcije na funkciju, ni pravnik specijalist koji zbog bogatog minulog rada i oštroga karaktera ni u mirovini ne može biti miran, niti mu njegovi brojni stari i novi oponenti daju mira. U saborskim borbama prsa o prsa nije mu bilo ravna, premda mu nije bilo lako postizati pravničke pobjede dok je imao doraslog konkurenta u liku Mate Arlovića, i odbacivati tolike političke sumnje u lojalnost koje je širio njegov omiljeni protivnik Stipe Mesić. Nije nepoznato da nikome nije ostajao dužan.
Kao istaknuti pravnik u politici, Vladimir Šeks usporediv je s još jednim arhetipskim likom među visokim francuskim političarima: to je Michel Debre koji je, kao i on, ušao u povijest kao modni krojač ustavnih uniformi za potrebe državne politike. Pravnik školovanjem, odvjetnik iskustvom, političar sudbinom, De Gaulleov bliski i odani suradnik i istaknuti državnik najpoznatiji je po tome da je napisao i danas važeći francuski Ustav za „svoga Generala“ kad je 1958. dolazio na čelo države. Novom predsjedniku dao je u ruke ustavni alat, po njegovoj mjeri, s jakim demokratskim institucijama, i s dominantnom ulogom šefa države, da može vladati. Kad je hrvatski general Franjo Tuđman preuzimao kormilo nove hrvatske države, i on je svoje mjere dao tada manje poznatom odvjetniku Šeksu koji će postati slavan, i slavljen, po tome da je sašio pr(a)vo ustavno odijelo, i za samostalnu Hrvatsku i za njezina prvog izabranog poglavara. U blještavim salonima tadašnjeg „Haludova“ (s)krojena je hrvatska budućnost, s ovlastima prvoga predsjednika kakve ni De Gaulle nije uživao; mogao je i više nego što mu je Ustav dopuštao, recimo, ne priznati rezultate demokratski valjanih izbora (u Zagrebu). Za Debreov ustav, François Mitterrand govorio je da predstavlja „permanentni državni udar“, ali se njime permanentno, bez ikakvog nedemokratskog udara, sam koristio punih 14 godina vlasti, s neuvjerljivim objašnjenjem da je ustav Pete Republike bio opasan prije njega, da će biti opasan poslije njega. Vrijeme mu sve dosad nije dalo za pravo: Francuska funkcionira kao demokratska država, s ustavom i usprkos njemu.
Što je sve moglo natjerati ili motivirati Vladimira Šeksa da iz mirovine, kad ljudi više misle na prošlost nego na budućnost, stavi na stol novi paket ideja o redizajniranju političkoga sustava, i izazove sveopću znatiželju kao da je otkrio novi planet vlasti. Možda i to što je politički stol prazan, što nema novih ideja, što u nerutinskoj situaciji kad se zemlja prazni, iseljava i klizi prema dnu europske ljestvice (ne)uspješnosti, prevladavaju rutinske svađe među strankama, umjesto temeljne političke debate u svakoj stranci i među njima: kamo ide Hrvatska? Dok je to mogao provoditi s visokih položaja koje je zauzimao u državi, nije htio; sad kad bi to htio provesti s rezervnog položaja sive eminencije političara koji „može sve“, teško će uspjeti.
Kopiranje Francuza
Je li Šeks procijenio da je Hrvatska izmorena sterilnim stranačkim borbama, u depresivnom položaju u kakvom se nalazila Francuska prije nego što je De Gaulle drugi put došao na vlast, da podigne tonus naciji. Francuski je general povjerio Michelu Debreu da mu priskrbi takve ustavne ovlasti da može izvlačiti zemlju iz krize; Šeks samoinicijativno predlaže svoju dozu reformskoga dopinga da vrati Hrvatskoj poljuljani moral i izgubljenu nadu. Kod njega se, kao i kod Talleyranda, isprepleću pragmatizam i vizija: kako nije na vlasti, iz pozadine se dokazani pragmatik okreće viziji, i izaziva raspravu; u zemlji monologa, sklonijoj traču i ogovaranju nego raspravi i dijalogu, to je pozitivna činjenica. Njegov bistri pravnički pogled prvi put se 90-ih godina zaustavio na francuskoj Petoj Republici, da bi novoj hrvatskoj državi osigurao stabilnost i funkcionalnost. Tuđmanu nije odgovarao parlamentarni, čak ni kancelarski sustav, jer bi se u njima (iz)gubila njegova dominacija; je li osjećao približavanje rata, pa je htio imati sve uzde u svojim rukama, ili je po političkoj konstituciji bio predodređen za autokratski tip vladavine? Što o tome misli, Šeks djelomično otkriva u svojim knjigama. Uglavnom, Tuđman se služio kopijom De Gaulleova (s)ustava: Šeks je, uz Smiljka Sokola i nekoliko drugih istaknutih pravnika, bio uvoznik i prerađivač francuskoga sistema, za potrebe jakog čovjeka nove hrvatske države.
Zaustavlja li se Šeks još jednom na francuskome modelu - ali Četvrte Republike - koji pravnici navode kao primjer političke nestabilnosti, krhke vlasti i tankih većina; ovaj put da kaže da Hrvatskoj ne odgovara složeni i glomazni sustav s mnogo patuljastih stranaka, koje u pravilu funkcioniraju po sistemu loše samoposluge, da se ne zna što tko kupuje, ni tko sve plaća. Opet se upušta u pravničku bitku s istim objašnjenjem – da zemlji treba stabilna vlast, što postaje ozbiljni sindrom potisnutog straha od nestabilnosti; sadašnja matematički tijesna većina politički može biti interesno održiva, ali sistemski nije dugoročna: birači za nju nisu dali glas prije godinu dana, da bi to ponavljali u prvoj sljedećoj prilici. Budući izbori bit će novi. Kratko iskustvo francuske Četvrte Republike (1945.-1958.) ilustrira kakve sve potrese može prolaziti zemlja s mnoštvom stranaka, podijeljena između KP koja je izašla jaka iz pokreta otpora, ali postala neupotrebljiva u miru, jer je bila na vezi s Moskvom, socijalista Guya Molleta i Pierrea Mendes-Francea koji nisu htjeli stati (ni) pod istu zastavu, i političke desnice koja s kompleksom kolaboracije nije mogla igrati značajniju ulogu u podjeli vlasti. Vlade su se mijenjale u ritmu godišnjih doba, što je moglo pogoditi i Hrvatsku da su poslije Tihomira Oreškovića drugi epizodisti igrali glavne uloge. General de Gaulle tražio je od parlamenta ono što je dobio, i dobio sve što je tražio – izravno biranje na predsjedničku funkciju i većinski izbor parlamenta, što mu je osiguravalo vlastitu većinu, da može vladati sam, bez koalicija. Pravnim štapićem, Michel Debre osigurao je „svome generalu“ ovlasti pravog „republikanskog monarha“.
Hrvatski ustavotvorac Vladimir Šeks omogućio je sličan status hrvatskom predsjedniku-generalu, kakav na papiru nije uživao ni sami maršal u prethodnoj državi. U Hrvatskoj je praksa personalne vlasti počela s Tuđmanom, i s Tuđmanom i završila: vladari poslije njega uglavnom se kreću u njegovoj sjeni, čak i kad bježe od nje. Prijelaz na „pravi“ parlamentarizam oslobodio je zemlju predsjedničke hegemonije, ali je otvorio put za skriveni kancelarski sistem; Račan nije pokazivao takvu sklonost, iako mu osobna vlast nije bila mrska; Sanaderu je to na kraju postala slabost, koja ga i dalje vuče po sudovima; Kosor je bila prekratko u glavnoj ulozi da bi pokazala sve svoje (ne)mogućnosti; Milanović je znao što bi s vlašću, ali je to znanje previše krivo koristio, a Plenkovića bi metoda da ostavlja za sutra ono što može učiniti danas mogla dovesti do toga da se sam ugrize za jezik. Osjeća li stari lisac, koji tu i tamo proviruje iz premijerove sjene, da krhka većina od nekoliko glasova može u Saboru postati uteg nestabilnosti na nogama HDZ-a, pa počinje prekrajati ustavno odijelo, i to na mjestu od kojega počinje svaka vlast – od izbora i izbornih propozicija. Kako u rukama nema više škare vlasti, baca petarde o nužnosti temeljitih promjena, znajući da će odjeknuti kao bombe i pokrenuti uspavane i usporene duhove da se zamisle nad budućnošću zemlje, opterećenom depresijom i neispunjenim obećanjima.
Zna Šeks dobro, i iz knjiga i iz iskustva, da atomizacija stranačkog života završava u općoj neodgovornosti, da je nužno spriječiti veliki utjecaj malih stranaka, prekinuti političku trgovinu ispod stola da bi se uspostavila stabilna vlast u državi, po mogućnosti (samo) dviju dominantnih stranaka. Zna se, jedna bi vladala, krv ni u politici nije voda, a druga bi, koliko može, oponirala. U državnoj politici uvela bi se hijerarhija kakvu je jedan dinamovac na vlasti (Franjo Tuđman) uvodio u nogomet: Croatia na prvome mjestu, ostali se mogu poredati!
Nije Šeks tako radikalan u svojim razmišljanjima o dirigiranome dvostranačju da se u novu zemlju Gulivera i po njegovim pravilima ne bi probijali kojekakvi interesni i politički patuljci. Zabrana koaliranja puna je obzira, većinsko načelo amortizira se s preferencijalnim glasovanjem, a prag za ulazak u Sabor daleko je od francuskoga ostrakizma (12 posto glasova za ulazak u drugi krug). Sve u svemu, prijedlozi aktivnog umirovljenika odražavaju nove činjenice u modernom političkom životu koje nisu dovoljno honorirane, ni tu, ni tamo: „eksploziju različitosti“, koja djeluje kao kvasac novih stranaka, i krizu tradicionalne politike, što opet tjera vodu na njihov mlin. Prolazi (li) vrijeme monopola?
Američki model dvopartijnosti u Hrvatskoj je neprimjenjiv, kolikogod ga Šeks prizivao, da bi lakše uvjerio u svoju (novu) političku filozofiju da udvoje nije ljepše samo u krevetu. Uostalom, u američkom dvostranačju, kad se Amerikanci umore od demokrata, i Donald Trump može biti izabran za predsjednika. Može priučeni državnik mijenjati svoje savjetnike, ministre i stavove, i zbunjivati nekontroliranim izjavama a da ne poremeti stabilnost američkih institucija; one podnose i jakog i slabog predsjednika, i svadljivca i miritelja, i pragmatika i vizionara, i studioznog državnika i improvizatora amatera. S Trumpom, američko dvostranačje pada na ispitu, jer ima rezultat kojeg se već plaši i većina Amerikanaca, a svijet drhti da poslije krivih izjava ne bi upotrijebio i krivo dugme u krivo vrijeme. A opet, polaže ispit, jer pravna država funkcionira, i obuzdava i samoga predsjednika da ne iskoči iz tračnica. Nije dvostranačje lijek protiv svih virusa, i u njemu „mase mogu pogriješiti“, kako je još Victor Hugo upozoravao. U Francuskoj je, pak, De Gaulleovo dvostranačje imalo i uspone i padove, kako su njegovi nasljednici uspijevali formirati jake vlastite stranke kao pogonsko gorivo predsjedničke supervlasti. „Svaka politika – tumačio je svojedobno Maurice Duverger, veliki autoritet u pitanjima ustavnog prava – pretpostavlja izbor između dva tipa rješenja, lijevog i desnog. To znači da centar ne postoji u politici“. Možda je liberalni Valery Giscard d’Estaing donekle poremetio takvu teorijsku konstrukciju; tražeći političko savezništvo na centru, našao ga je na desnici. Ostali nisu tražili zlato izvan svojih rudnika, osim da s nekoliko arhivskih primjeraka – humanitarac Bernard Kouchner kao šef Sarkozyjeve diplomacije – potvrde da u svakoj politici ima povodljivih karaktera koji prelaze slijeva nadesno, i obrnuto, na neoznačenim mjestima. Tek je Emmanuel Macron srušio dogmu o dvopartijnosti kao zaštitnom znaku Pete Republike, donekle i bez osobnih zasluga: socijalisti su se pocijepali, jer nisu znali trebaju li slijediti Hollandea kandidata, koji je bio na ljevici, ili Hollandea predsjednika, koji se (o)kretao udesno, a republikanci demoralizirali kao razbijena vojska kad su spoznali da ih François Fillon lažima prevodi žedne preko birališta.
HNS-ovci glasali za HDZ
Rušeći klasične stranke kao zaostale čunjeve Pete Republike, Macron je krenuo svojim putem, drukčijim od onoga koji zagovara Vladimir Šeks; umjesto da se muči s oživljavanjem klinički mrtvih stranaka, da bi ih držao u nekom staračkom domu islužene politike, on ih je prepustio njihovim stranačkim aparatima da ih održavaju umjetnim disanjem, a sam podigao novu mladu i zdravu stranačku konstrukciju. Tradicionalna skala lijevih i desnih stranaka raspala se tako temeljito da je vjerojatno ni veliki meštri poslije Macrona neće lako sastaviti; sve drugo ostalo je na mjestu: predsjednik i njegov pokret – koji u sebi, neprirodno, sjedinjuje obje političke stran(k)e, u golističkom duhu da Francuska nije ni ljevica ni desnica – ostvarili su nedemokratski ideal da manjina vlada zemljom. Većinski sustav nemilosrdan je, naime, u svojoj nepravednosti: s manje od trećine ukupnih glasova, „macronisti“ drže gotovo dvije trećine zastupničkih mjesta. A više od polovice zemlje nije zastupljeno u Nacionalnoj skupštini, jer njihove političke stranke s 20 ili više postotaka glasova ne uspijevaju dobiti više od nekoliko zastupničkih mjesta. Većinski sustav vodi toj vrsti koncentracije vlasti da se već dižu prve „barikade“ protiv Macronova „novog apsolutizma“, ali osigurava stabilnost političkoga sistema; razmjerni izborni sustav omogućuje veću pravednost, ali može dovesti do nestabilnosti, s mnogo malih grupacija, sklonih tezgarenju. Svi predsjednički kandidati obećavali su da će ispraviti nepravdu, uvođenjem doze razmjernoga sustava; nijedan izabrani predsjednik nije održao obećanje, osim Mitterranda, koji je Le Penovu Nacionalnu frontu pustio na kapaljku u skupštinsku arenu. Prekasno, ili prerano, Šeks je zakukurikao.
Sama ideja o vlasti koju bi dijelile dvije stranke digla je na noge sve koji u politici mogu hodati, a ne vide se na dobitničkoj strani. Stranke predodređene da igraju u finalu paze da ne izazivaju konkurente koji bi mogli ispadati u izbornim kvalifikacijama; u manjim i malim strankama je, pak, proradila ljubomora pomiješana sa strahom da bi stvarno mogle izgubiti svojih pet minuta buduće slave i da bi velike ribe mogle (pro)gutati male. Što je, zapravo, (naj)važnije: stabilnost, kao sredstvo, ili uspješnost, kao cilj? Je li nešto priječilo Zorana Milanovića da bude hrabriji u reformama? Koji su reformski projekti njegove vlade padali u Saboru zbog nedostatka podrške? Što sprječava sadašnju vladu da predloži reformski(ji) proračun za 2018. godinu, da se s više erosa posveti poboljšanju uvjeta i za zaostalo gospodarstvo i za siromašne građane? Točno je da u Saboru većina visi o koncu. Ali, koje su reforme zaustavljene u nedostatku većine? I tko bi to istupio iz sadašnje (vladajuće) koalicije, i riskirao da ga ne bude više na političkoj mapi poslije sljedećih izbora? Stabilna većina uvijek je bolja od nesigurne koalicije, a pogotovo od slabe i nestabilne manjine. I sa dva glasa više, vlast može stabilnije funkcionirati, ako postoji čvrsti vladajući sporazum, i karakterne stranke, nego s velikom većinom, koja živi od danas do sutra (kao što je u dva navrata bio slučaj s koalicijom HDZ - Most). Ništa ne jamči da bi demokracija s dvije političke stranke funkcionirala demokratskije i uspješnije nego s više, ili previše stranaka. Koaliranje je uvijek nužno zlo demokracije; bez takvog se paktiranja nekad stvarno ne može složiti vlast, a nekad su smišljene tako da sklope, ili sačuvaju, neprirodni brak, i prije i poslije izlaska pred matičare na biralištu. Koalicije prije izbora uglavnom su sastavljene od tegljača i malih brodica koje ne bi doplovile do luke bez šlepanja; politički pragmatizam pobjeđuje nemoral politike.
Koalicije poslije izbora manje-više korigiraju, ili krše, izbornu volju građana: jesu li birači HNS-a glasovali za savez s HDZ-om? Amerika ima dugu tradiciju čistih računa među strankama da bi se mala i mlada hrvatska država mogla na nju pozivati da bi vratila povjerenje u politiku; najjača demokracija na svijetu od Jeffersona nije mijenjala ustav, osim 20-ak amandmana, koji ništa bitno nisu promijenili. Francuska je već jednom inspirirala Hrvatsku, ali i tamo većinski sustav pokazuje svoja ograničenja, jer „omogućuje manjini da vlada nad većinom“, kako zaključuje politolog Jean-Claude Casanova. Njegov kolega François Bastien, sa Sorbone, i dalje misli da bipolarizacija, kakvu bi Vladimir Šeks rado uvezao u Hrvatsku s većinskim modelom, kad bi on bio jedini carinik, jamči stabilnost i efikasnost. No, njemu to sve više postaje „kazališni dekor u kojem se vrti diskreditirana politička klasa“. U tome je grmu, ustvari, pravi zec: političke, kulturne, crkvene, gospodarske elite, izgubile su veliki dio nekadašnjeg povjerenja i moći, ili zato što se ne umiju na pozitivan način primaknuti ljudima, ili zato što se nameću na krivi način. I to se dramatično odražava na političke stranke, kojima, manje-više svima i svuda, nedostaje novih ideja i kvalitetnih ljudi. Čak i da se uzme s pravom mjerom, kao indikacija, a ne kao trajni stav o (ne)raspoloženju građana, činjenica da je „nitko“ na čelu liste pozitivnih političara ukazuje na ozbiljno otuđenje naroda od politike i od političara (vjerojatno i obrnuto). Amerika je to drastično potvrdila izborom Donalda Trumpa, Češka s Andrejem Babišem. Tko je sljedeći? S nesavršenstvom zakona uvijek treba računati.
Pogledajte kako je Juncker uštipnuo Plenkovića:
Izborni prag od 3% Zeljke Markic jako bi dodatno destabilizirao Hrvatsku, tu razumijem Seksa.