Žao mi je što se ovo dogodilo jer su mi ti ljudi bili kao obitelj. Ispričavam se njihovim obiteljima. Nikad nisam čula da je kalorifer izazvao požar. Nisam vjerovala da bi do toga moglo doći. Radije bih da sam ja stradala nego oni - kazala je među ostalim Gabrijela Čičković, vlasnica Doma za starije i nemoćne osobe Zelena oaza u Andraševcu, u kojem je 11. siječnja 2020. poginulo šest korisnika.
Ona je danas na zagrebačkom Županijskom sudu iznijela obranu, a prema optužnici do požara u Zelenoj oazi došlo je zbog kvara električne grijalice. U pomoćnom objektu, koji nije bio uredno prijavljen, korisnike nitko nije nadzirao pa se vatra razbuktala i ljudi su poginuli prije nego što su vatrogasci uspjeli intervenirali. G. Čičković negirala je svoju odgovornost, no priznala je da za dio doma u kojem se dogodila nesreća nije imala dozvolu. Ustvrdila je da je pokrenula postupak za prenamjenu zemljišta na kojem je trebala graditi novi veći objekt. Sve je, kaže, predala gradskim službama.
- Ti ljudi nisu cijelo vrijeme bili pod nadzorom. No razlog tome nije, kako tvrdi tužiteljstvo, što nisam željela zaposliti dovoljno njegovatelja, već ih jednostavno nisam mogla naći na burzi. Imala sam stalno raspisan natječaj, no nitko se nije javio - kazala je Gabrijela Čičković, kojoj će nepravomoćna presuda biti objavljena u četvrtak.
Štala obučena u lamperiju. Odličan smještaj za očajnu, staru, nemoćnu i jadnu čeljad. Gdje ih smjeste, smjeste, oni si ne mogu pomoći i tražiti luksuz jer su nemoći i potčinjeni i moraju slušati što im se kaže. To čeka sve nas i ne znamo kako ćemo i gdje završiti, da li ste vi sigurni da ćete pod stare dane završiti onako kako zamišljate u glavi? Ako neki jesu, koliko ima onih koji nisu sigurni u udobnost životarenja u starosti. Oni koji su nepokretni, oni koji ne mogu puno ili jasno izgovarati riječi ili čak ne govore, oni su dužni trpiti iako su svjesni, oni moraju primati i slušati po tuđoj volji hoće oni to ili neće a u glavi im prolaze misli iz mladih dana, prolaze im misli kako su lijepo živjeli u svojim obiteljima, sa svojim najdražima a osuđeni su na kraj u tuđoj kući s tuđom poslugom bez prisustva svojih najmilijih koji su ih udomili u tuđini. To je najjadniji završetak za čovjeka kada je svjestan da više nije nitko i ništa već samo jedna duša u čekaonici za odlazak bez povratka. Najtužnije što može postojati u životu čovjeka.