U VL inicijativi o nasilju među djecom pitali smo čitatelje kako riješiti taj problem koji se tiče cijelog društva. Neki smatraju da su za takve slučajevi odgovorni roditelji, to jest, ono što dijete "donese od kuće", dok drugi smatraju da je vršnjačko nasilje jednostavno odraz cijelog društva.
Kako spriječiti nasilje među djecom pitali smo i stručnjake.
"Nasilje među djecom i mladima događa se na svim mjestima gdje ona borave i provode svoje vrijeme: u školi, na igralištu, u kafićima… Mnoga djeca trpe nasilje svojih vršnjaka, a nerijetko pate u tišini, ne tražeći pomoć. Problem je ozbiljan te svakako zahtijeva stručan i sustavan pristup, no postoje i rješenja, kao i stručnjaci i odgovorne osobe koji su dužni reagirati", kaže pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić.
Pravobraniteljica Jelavić ističe kako nasilje među djecom ima brojne složene uzroke i u obitelji i u društvu. Problematično je i što je tjelesno kažnjavanje još uvijek široko prihvaćeno kao "metoda odgoja", unatoč brojnim argumentima koji ukazuju na njegovu štetnost i propisima koji ga zabranjuju i sankcioniraju.
"Toleriranjem tog i drugih oblika nasilja u društvu djeci se šalje poruka da je nasilje prihvatljivo, a posljedica su agresivno ponašanje i sve teži oblici nasilja među sve mlađom djecom. Tjelesno kažnjavanje uči djecu da je nasilje prihvatljiva i primjerena strategija za razrješavanje sukoba ili postizanje da ljudi čine ono što se od njih traži", objašnjava Jelavić.
Kako riješiti problem?
Pravobraniteljica Mila Jelavić kaže kako su najsnažnija prevencija u obitelji topli i brižni roditelji koji posjeduju odgojne kompetencije te usmjeravaju i vode svoje dijete u pozitivnom razvoju osobnosti, učeći ga odgovornosti i poštovanju pravila te svojih i tuđih prava.
"Prevenciju je potrebno nastaviti u vrtiću i školi gdje djeca usavršavaju socijalne vještine i stječu nova iskustva i znanja. Ukoliko se pojave teškoće na ovom razvojnom putu, država je dužna djetetu i obitelji pružiti potrebnu pomoć kako bi se teškoće prevladale", kaže pravobraniteljica za djecu. Jelavić podsjeća da problemi u ponašanju djeteta ne nastaju preko noći pa pa upadljivo i opasno nasilno ponašanje djeteta ukazuje na to da je ono niz godina imalo teškoće u zadovoljenju svojih potreba, i u obitelji i drugdje. "Takvo ponašanje stoga ukazuje na izostanak ranih intervencija koje su djetetu bile potrebne, ali mu nisu pravovremeno pružene ili su bile nedostatne", objašnjava.
Što se tiče brojnih nacionalnih strategijskih planova pravobraniteljica Jelavić kaže kako su nažalost mjere često razdijeljene po segmentima te su nepovezane, s sustavi nisu koordinirani u djelovanju. "Često ističemo kako imamo dobre propise, ali se oni ne primjenjuju", kaže Jelavić. "Za stvarno smanjivanje nasilja među djecom potrebno je sustavno provoditi odgoj za nenasilno rješavanje sukoba i toleranciju kroz sve razine odgojno-obrazovnog sustava i pravovremeno primijeniti odgovarajuće intervencije s djecom koja rano počinju pokazivati određene probleme u ponašanju, a to obvezno uključuje i rad s njihovim roditeljima", zaključuje pravobraniteljica Jelavić.
O nasilju i zlostavljanju među djecom razgovarali smo i s Majom Lisska, stručnom suradnicom-pedagoginjom u Osnovnoj školi Frana Galovića u Zagrebu, koja je bila mentor za UNICEF program Stop nasilju koji se u školama provodio do 2011.
"Često čujemo da je to normalan dio odrastanja, dječja igra. Činjenica leži u tome da djeca tek uče socijalne vještine i prve korake u međuljudskim odnosima i da je bitno usmjeriti ih jer ne znaju bolje. U odgajanju trebaju sudjelovati svi, prvenstveno roditelji i učitelji, šira lokalna zajednica", kaže Lisska. Ističe da svi koji se bave odgojem djece, roditelji i učitelji, znaju da ne postoji čarobni štapić koji bi iskorijenio nasilje.
"Znamo da je to proces čije se trajanje mjeri u godinama. Zajedničkim snagama možemo bitno smanjiti stopu nasilja u školi ili na putu od kuće do škole, na hodniku za vrijeme odmora i sl. Možemo djecu odgajati u ozračju međusobnog poštovanja i uvažavanja. Učenje nenasilne komunikacije i transformacije sukoba, miroljubivog iznalaženja rješenja problema, kontroliranja vlastitih impulsa, zauzimanja za sebe bez ugrožavanja tuđih prava itd. složeni su procesi koji traju jer sva djeca nisu sposobna na jednak način usvojiti navedene i slične vještine. Naša je odgovornost djecu poučiti znanjima i vještinama koje su društveno prihvatljive", dodaje.
Dijete koje trpi nasilje često je razdražljivo, nemirno, nesretno, povlači se u sebe, bezvoljno je i nezadovoljno, često je oprezno i plašljivo, tiho, nesigurno, reagira plačem, ima malo prijatelja ili ih uopće nema i često je sam0.
Bitna je uloga i promatrača, djece koja stoje, gledaju i navijaju dok se događa zlostavljanje. U slučaju promatrača važna je i uloga odraslih koji mogu djecu naučiti kako i na koje načine sigurno intervenirati. No, ističe Lisska, s djecom se mora jasno definirati razlika tužakanja i poziva upomoć.
Što učiniti kada roditelj posumnja ili sazna da se nasilje dogodilo? Kako reagirati kada je vlastito dijete ono koje zlostavlja?
"Potrebno je pokušati saznati što se točno dogodilo, kada, je li postojao neposredan povod, tko je još vidio da se to dogodilo i odmah doći učiteljici/ razrednici kako bi zajedno osmislili efikasnu strategiju zaustavljanja eventualnog ponovnog napada. Potrebno je da roditelj djeteta koje je trpjelo pokuša sebe odmaknuti od emocija, da sasluša dijete kako bi se njemu smanjila bol i/ ili jad koju osjeća bez uvećavanja ili umanjivanja realnosti", kaže Lisska.
"Roditelj djeteta koje je zlostavljalo trebaju razmotriti razloge takvog ponašanja. Bilo bi dobro da jasno izraze neodobravanje nasilnom ponašanju, čak i ako dijete predstavlja nasilnu situaciju zabavnom. Bitno je s djetetom mirno razgovarati, ne optuživati ga i potražiti stručnu pomoć stručnih suradnika u školi i/ili u nadležnim vanjskim institucijama. Usredotočiti se na činjenice koje dijete veže uz određenu situaciju bez interpretacije koja obično jest prisutna. Djetetu koje zlostavlja treba objasniti i poziciju onoga koje je trpjelo na način da pokuša „hodati u njegovim cipelama“ te je također izuzetno važno kontinuirano mu osvještavati da je on odgovoran za vlastito ponašanje,a ne Vi kao roditelj. Paralelno budite i u kontaktu sa školom i djelujte zajedno jer imate zajednički cilj za svoje dijete: odgoj", savjetuje Lisska.
Suradnja na ovom problemu između obiteljskog doma i škole može se pojačati ukoliko se stvori partnerstvo na razini te dvije kuće. "Neki od roditelja mogu primjerice održati predavanje/ tribinu za druge roditelje na temu zlostavljanja, ukoliko su određenog zanimanja; ili mogu u dogovoru sa školom i drugim roditeljima pratiti djecu na putu od kuće do škole ili biti zajedno s njima u autobusu ukoliko se djeca prevoze do škole; mogu osigurati neka sredstva kako bi se podržalo izvođenje raznih aktivnosti na temu zlostavljanja", kaže pedagoginja Lisska.
"Kako pomoći djetetu koji trpi ili promatračima, a posebice zlostavljačima odgovor je koji bi si trebali svi postaviti. Škola može poboljšati dežurstvo na hodnicima, u vrijeme odmora, na kritičnim mjestima u školi, može izraditi školska pravila gdje će definirati vlastiti sustav vrijednosti koji njeguje, temeljem razrednih pravila pojedinih razreda, ali i definirati nadoknadu štete za pojedino kršenje pravila i na taj način smanjiti vršnjačko zlostavljanje", zaključuje Lisska.
sve je to rezultat -poremećnog sustava vrijednosti - pavo bez odgovornosti je kaos. - "dali smo djeci previše prava, a premalo obveza i odgovornosti. To se nigdje ne uči, ni u domu ,ni u školi, a na ulici je "pravoavo jačega" . Prečesto je dom djeci samo kuhinja i spavaonica bez razgovora . Za svoje nedolično ponašanje djeca nisu dužna a često ni sposobna preuzeti odgovornost, ali imaju va moguća prava - da ne slušaju ni roditelje, koji su ih to propustili naučiti iz bezbroj opće poznatih razloga, a škola je nemoćna, jer "djete ima prava". imamo zakone, imamo službe, imamo ....situaciju "Više baba kilavije dijete"