Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda. U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića. Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića?
No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati. Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari.
Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu. U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama.
Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova. Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.
Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića. Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu.
Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.
Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.
Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge
– prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?
Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud - “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.
