Varaždinci Marjan Lonjak (40), Miro Hainž (41), Vanja Šomođi (26), te Lepoglavčan Ivan Štefičar (39) četvorica su entuzijasta i zaljubljenika u aktivnosti na otvorenom, koji su se cijelu godinu pripremali kako bi sredinom travnja u manje od 48 sati istrčali utrku “100 milja Istre”, dugačku 167 kilometara.
Radi se o “ultratrail” disciplini s više od 7000 metara visinske razlike. Samo za usporedbu, to bi bilo otprilike kao sedam uspona na Ivančicu s razine mora. Utrku, za koju je najvažnija fizička sprema, odgovarajuća oprema, ali i vrlo visoki stupanj psihičke spremnosti, završila su trojica.
Najmlađi član ekipe, Vanja Šomođi, na 40-om je kilometru zbog ozljede morao odustati.
Ispušni ventil
- Zapravo se za takvu utrku čovjek ne može pripremiti. Moraš jednostavno biti u top formi i konstantno se baviti raznim sportovima na otvorenom – kazao je Miro Hainž iz Varaždina, koji inače radi kao informatičar u jednoj banci.
Istim zanimanjem se bave i Ivan i Vanja, dok je Marjan inženjer geotehnike. Sva su četvorica sportaši rekreativci, a bave se planinarenjem, penjanjem, biciklizmom, odbojkom, košarkom, paraglidingom...
Marjan i Ivan su članovi sportskog društva Pusti duh iz Lepoglave, a Miro i Vanja članovi su Športsko-rekreacijskog društva 315 Sjeverozapad.
- Aktivnosti na otvorenom djeluju kao ispušni ventil nakon dugotrajnog rada na računalu i čini mi se kao da među entuzijastima koji se bave takvim disciplinama ima upravo najviše nas informatičara – kazao je Miro, koji je utrku je završio za nešto malo više od 40 sati.
Najbolji rezultat ostvario je Ivan Štefičar iz Lepoglave koji je utrku istrčao za 39 sati, a najteže je bilo Marjanu Lonjaku koji je utrku završio za nešto malo više od 45 sati i to - šepajući. Malo spavanja i fizička iscrpljenost nakon prve noći počeli su uzimati danak.
- Na 80-om kilometru otkazalo mi je koljeno i jednostavno ga nisam mogao više savinuti. Stalno sam razmišljao o odustajanju, ali išao sam od stanice do stanice i na kraju stigao na cilj. Mislim da me zadnjih 60 kilometara nije nosilo tijelo, već snaga volje i glava – kaže Lonjak.
Neopisiv osjećaj
- Znalo se desiti da sam zaspao trčeći. Kada bi me neki zavoj na putu iznenadio, shvatio bi da uopće ne znam kako sam ovdje došao – ispričao je Marjan.
Dečki se slažu da je unatoč neopisivoj fizičkoj zahtjevnosti ovakve utrke, osjećaj kada ju i završiš neopisiv te da se isplate sve nedaće koje se prožive putem. Raduju se idućoj godini kada će, kažu, biti još spremniji.
