Za razliku od građanskoga dijela njegove egzistencije, koja je bila sputana obzirima, obilježena poštivanjem društvenih normi i konvencija, štoviše maskirana uglađenošću, finim manirama, kurtoazijom, pa čak i političkim oportunizmom, kako i priliči položaju javne osobe, uglednoga diplomata i priznatoga pisca – privatni, intimni Andrić ostaje zauvijek tajanstven, nedodirljiv, ograđen prostorom unutrašnje emigracije.
U taj zagonetni, hermetični unutrašnji svemir, nije dopuštao pristup nikome i, kako svjedoči njegov prijatelj Meša Selimović, branio se svim i svačim da „kogod ne bi čak i pokušao da prodre u njegov svijet i lični život“.
Navlačio društvene maske
Andrić je bio homo duplex, s pomno razrađenom taktikom uzmicanja pred vanjskim svijetom u umjetnost, u prostor mira, sabranosti i samoće, a duševnu ravnotežu između društvene maske i stvarnoga bića održavao je pisanjem, kontemplacijom, ispitom savjesti, nemirom praćenim pojačanom budnošću svih osjetila. Stoga se može reći da je Andrićeva persona bila vrlo fleksibilna i strateški razrađena s ciljem da s jedne strane ostavi određeni dojam u društvu, a s druge da prikriva pravu prirodu svoga bića. Pisac je savršeno igrao ulogu koju je okolina od njega očekivala, dok je pravu individualnost (i muku) pomno skrivao iza obrazine.
Strategija maskiranja razotkriva se tek povremeno, često i posredno u književnim djelima kad se uz umjetnika vežu oznake „sumnjivo lice“, „maskiran čovjek u sumraku“ ili „putnik sa lažnim pasošem“. Iako je iza sebe ostavio velik opus, Andrić spada u grupu pisaca koji su nerado komentirali svoja djela i izlagali estetska načela na kojima ona počivaju. Radije je puštao da njegove knjige govore same za sebe, bez naknadnih tumačenja i interpretacijskih sugestija. Držao se dosljedno misli izrečene još 1936. godine, nakon objavljivanja svoje druge novelističke zbirke: Ono što vredi (ako vredi!) to je delo samo.
No iz brojnih zapisa pisanih u različitim oblicima i u raznim prigodama moguće je ipak (re)konstruirati Andrićevu poetiku, pa i razotkriti pomno razrađen plan njezine realizacije. I taj posredni govor o sebi i svome stvaralaštvu karakterističan je za Andrića, pisca koji je volio navlačiti društvene maske i poticati identitetske mimikrije. Rado je vidio sebe u drugima i druge u sebi pa se i u izlaganju svojih umjetničkih i svjetonazorskih stavova služio različitim posrednicima, zastupnicima i medijima.
Tako je u španjolskom slikaru Franciscu Goyi rano prepoznao srodnu dušu čije se estetske koncepcije dobrim dijelom podudaraju s onima koje je i on prihvaćao i koje je provodio u praksi. Andrićev Razgovor sa Gojom, esejizirana dijaloška proza objavljena 1935. godine, fundamentalni je tekst za razumijevanje njegova načina književnog stvaranja.
U središtu Goyina/Andrićeva misaonog sustava jest teza da postoji samo jedna jedina stvarnost, a da nas samo naši instinkti i nejednake reakcije naših osjetila zavode da u mnogostrukosti pojava vidimo izdvojene i zasebne svjetove. Na prigovor da ima pretjeranu sklonost prema mračnim predmetima, silovitim i dvosmislenim prizorima, slikar odgovara kontraargumentom da je svaka velika umjetnost tragična.
Pisac progovara kroz svoga duhovnog srodnika i kad se govori o temeljnoj zadaći umjetnika. Slikar ju je formulirao kao stalno stvaranje legendi i bajki. Zbunjivan dugo onim što se događa neposredno oko njega, došao je do zaključka da je uzaludno tražiti smisao u beznačajnim ili samo prividno važnim događajima koji ga okružuju. Oni nude samo iluziju promjena, dok su unutrašnji zakoni svijeta stalni i nepromjenjivi. Stoga se pravi smisao krije, kaže Goya, u onim naslagama koje stoljeća stvaraju oko nekoliko glavnih legendi čovječanstva. Stječe se dojam kao da slikar sugerira piscu što treba činiti, a što pripovjedač Ivo Andrić onda i primjenjuje u čitavom svom opusu.
Oslanjanje na legende spada u temelje Andrićeva estetičkog opredjeljenja još od Puta Alije Đerzeleza, preko legendi o svetom Franciscu iz Asizija, o Lauri i Petrarci, pa do legendarnog sloja u novelama i romanima, osobito u djelima Na Drini ćuprija i Prokleta avlija. Pisac koji je želio biti tumač povijesti i ljudskih sudbina u povijesti znao je da se takva intencija ne može ostvariti bez pomoći kolektivnih nastojanja kroz stoljeća, bez mudrosti koju je namrla tradicija. A nigdje ta mudrost nije bolje realizirana nego u prostorima legendarnog, bajkovitog i mitološkog: tamo se kriju poruke općeljudskog karaktera. Legende i arhetipske priče, usmene i pisane, posebno se apostrofiraju i u Andrićevu govoru prilikom dodjele Nobelove nagrade (O priči i pričanju).
U slikarevu monologu upada u oči i metafora tkanja. Goya je slikao po naputku tete Anuncijate iz Fuente de Todosa koja je podučavala svoju kćer tkanju tražeći od nje uvijek da svoje pletivo što više zgusne. Korila ju je riječima: „Zbijaj, zbijaj to bolje! Što ga žališ? Zbijaj to jače!“. Tu će tehniku kompresije na svojim platnima nastojati postići i Goya. Slikar je to formulirao ovako: ja znam da sam svaki put kada sam pustio mašti na volju i kad nisam sabio i sažeo svoj predmet, dao rđavu sliku.
Sažimanje, maksimalna zgusnutost i komprimiranost izraza na jednoj strani i kontrola mašte na drugoj i Andrićev je estetski ideal. I njegovo pripovjedno tkanje (koje upravo priziva izvorno latinsko texere u značenju „tkati“ i tekst kao „pletivo“) temelji se na sažimanju, čišćenju rečenice od svega suvišnoga i nepotrebnoga, da bi se na kraju dobio sublimat, najprimjerenija forma: smiren, gotovo aforističan izraz u kome nema ničega zalihosnoga i kome se ne može ništa ni oduzeti ni dodati.
Sklonost poopćavanju, ali i sažetosti i reduktivnosti, konstanta je u njegovu književnom stvaralaštvu još od mladenačkih zbirki lirske proze Ex Ponto i Nemiri preko novela, romana, putopisa i eseja pa sve do završnih akorda jedinstvenog meditativno-konfesionalnog dnevnika Znakovi pored puta. Ta sklonost savršeno se uklapa u Andrićev stvaralački procédé utemeljen na težnji prema optimalnoj jezičnoj ekonomiji, težnji koja bi se mogla izraziti klasičnom formulom: maximus in minimis.
Treba samo pogledati način gradnje Proklete avlije: na samo stotinjak stranica Andrić je ostvario pravo čudo pripovjedačkoga umijeća. Teško je, čak i u relacijama svjetske književnosti, pronaći sličan primjer takva sklada umjetničke konstrukcije, takve slojevitosti značenja i bogatstva podteksta na tako suženom tekstualnom prostoru. S minimumom verbalne mase proizveo je maksimalni estetski učinak. Mnoštvo Andrićevih misli i sentencija kola internetom. Ljudi ih citiraju i ne znajući autora, misleći da su to narodne umotvorine.
Andrić nije volio kritiku i kritičare. Osobito su mu smetali oni koji su gurali nos u njegovu biografiju. U jednom razgovoru u šali je rekao:„Odbijte ono što o meni pišu moji kritičari, što ostane – to sam ja.“ Taj paradoksalni iskaz može djelovati obeshrabrujuće za sve koji su pisali ili se spremaju pisati o Andriću, no možemo ga shvatiti i kao dio piščeve lukave „taktike odvraćanja“ od kritičarske površnosti i, paralelno, zauzimanja vlastite samozatajne pozicije koju možda najbolje oslikava aforistički iskaz u Znakovima pored puta: „Za mene je najbolje kad ja pišem a ne govorim, i kad se o meni ne piše i ne govori.“ Prvi dio rečenice se i ostvario: Andrić je malo govorio, a puno pisao, dok na drugi dio nije mogao utjecati: o njemu se i pisalo i govorilo. Štoviše: tijekom vremena sve više i više.
U većini svojih djela Andrić se predstavio kao analitičar egzotičnog, etnički i konfesionalno šarolikog bosanskog mikrokozmosa u dugom vremenskom razdoblju. Ipak, najviše je tekstova tematski usidreno u razdoblje turske vladavine. Već je u svojoj doktorskoj disertaciji pisac pokazao egzaktan, znanstveni interes za transformacije duhovnoga života u Bosni pod turskom despotskom vlašću. Međutim, fikcija mu je nudila daleko veće mogućnosti zahvaćanja svih aspekata života u zemlji smještenoj na granici civilizacija, na povijesnom križištu Istoka i Zapada.
U većini romana Andrić se poslužio proznim modelom za koji je uzor pronašao u starim franjevačkim kronikama. Ljetopisačka pozicija i narativne konvencije kronike doći će do punog izražaja u romanima Travnička hronika i Na Drini ćuprija te u nedovršenom romanu Omer-paša Latas. Djela karakterizira strogo kronološko nizanje događaja, hladna analitičnost, težnja prema objektivnosti i egzaktnosti i deduktivno građenje priče. Središnje mjesto u takvoj objektivističkoj narativnoj strategiji pripada distanciranom sveprisutnom pripovjedaču-kroničaru koji smireno ali suvereno gradi priču, selektira događaje, daje do znanja da pozna svaki detalj, ulazi u misli likova, a u autorskim komentarima, najčešće u formi univerzalnih iskaza, reflektira o smislu povijesnih događaja i ljudskih sudbina.
Čovjek s više identiteta
O ukorijenjenosti Ive Andrića u hrvatsku književnost i hrvatsku književnu tradiciju ne treba puno trošiti riječi. Krenemo li od njegove spisateljske poetike, u njezine su temelje ugrađene franjevačke kronike, Kranjčević, književnost hrvatske moderne, na prvome mjestu Matoš. Na tim je osnovama Andrić gradio svoju skladnu književnu građevinu. No Andrić nema u hrvatskoj književnosti samo svoje prethodnike nego i svoje sljedbenike, pisce koji su proizišli iz njegove „kabanice“. To je čitava jedna „Andrićeva škola“ koja obuhvaća pisce raznih naraštaja, od Aralice, Šehovića, Ladana, Lovrenovića, Horozovića ili Čuića pa do Jergovića, Mlakića, Dragana Pavelića.
Ponovit ću na kraju ono što sam napisao u raznim prigodama: Andrića se ne može smjestiti samo u jednu nacionalnu „ladicu“. On je i hrvatski, i srpski i bosanski pisac. Bio je čovjek s više identiteta, pa stoga i višepripadni, interkulturni pisac. U svojim djelima nastojao je, kako piše Ivan Lovrenović, artikulirati cijeli štokavski univerzum u svim njegovim civilizacijskim i etnokonfesionalnim varijetetima. Umjesto čistoće identiteta, koju su uzalud pokušale u njega tražiti nacionalne književne historiografije (i hrvatska i srpska), kod Andrića se može govoriti o hibridnom identitetu, o poziciji između ili iznad svake jednoznačnosti.
U ponedjeljak: Juraj Julije Klović, hrvatski Michelangelo minijature
