Đuro Novak (33) iz Sv. Đurađa, nedaleko od Virovitice, nezaposleni nkv radnik i otac petero djece u ovoj godini nema velikih želja. Tek jednu – raditi kako bi svojoj obitelji, supruzi Danijeli (33) i djeci Ivani (4), Đurđici (6), Ivanu (7), Dariji (14) i Dariju (16) omogućio bolji život. Novakovi žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Đuro priznaje da mu je najgore što on, zdrav i voljan raditi, mora ovisiti o tuđoj pomoći jer godinama nema stalan posao i svojoj djeci ne može priuštiti ni osnovno.
Socijalna pomoć
– Imam samo pet razreda osnovne škole i cijeli sam život u nadnicama. Navikao sam raditi, od duhana, poljoprivrede, do rušenja drveća. U zimi nitko ne treba radnika poput mene pa mogu samo sjediti i čekati da se jednom ovaj začarani krug prekine, da se nađe nakakav posao koji će trajati duže od mjesec-dva i da mogu bar nešto planirati za svoju obitelj – tužno priča Đuro dok mu se mala Ivana, grleći ga, smješta u krilo. Đuro je odbacio mogućnost da će ikada posjedovati automobil, ostao je i bez starog bicikla, jedinog prijevoznog sredstva. Obitelj sanja o tome da mami Danijeli kupi perilicu rublja jer ona svaki drugi dan satima u dvorištu na hladnoći, dok joj se šake ne smrznu, ručno pere odjeću. Od socijalne pomoći svaki mjesec Novakovi plaćaju tisuću kuna, koliko im iznosi rata za skromnu kuću od samo tri prostorije, a koju tako planiraju otkupiti za nekoliko godina.
U školu pješice
– Navikli smo živjeti skromno, sadimo svoje povrće, uzgojimo svinju ili kokoši, ali jako je teško. Kada treba kupiti hlače ili cipele, sto puta računamo hoće li nam nakon toga ostati bar za tri kilograma kruha dnevno, koliko nam je potrebno. Za poludjeti je od tuge kad vidiš da djetetu treba, a nemaš mu otkud dati – dodaje Danijela, gledajući stare i igračke koje nose Ivan i Đurđica, a koje su prije njih nosila starija djeca. Darija (14) ne usudi se tražiti novu odjeću, ne misli, poput vršnjakinja, o dečkima, modi. Njena je želja dobiti bicikl, da ne mora svaki dan pješačiti pet kilometara do Strukovne škole u Virovitici, gdje uči za konobara, a kad ima praksu, dnevno prijeđe dvadeset kilometara.
Ja sam se rodio i zivio u gornjem srednjem sloju (otac je bio obrtnik) i nikada nisam sve dobio, dapace mn ogo dijece iz materijalno skromnijih uvijeta su vise dobili, mene se cijeli zivot ucilo racionalnosti, stednji i skromnosti. Mi smo danas neke stvari nakaradno izokrenuli ne ucimo dobrome dijecu, nije dobro da dijeca dobiju sve sto pozele, nije sve u materijalnom, ucimo dijecu da budu pozitivne osobe, da se dobro obrazuju, da budu pristojni ostavimo im vise u glavama do u materijalnim vrijednostima. A moj pokojni dijed je govorio; Zlu ne teci a dobru ne ostavljaj. Ako je zlo sve sto mu seces ono ce raskuciti, ako je dobro samo ce sebi steci koliko mu treba.