Vjerojatno se sjećate bivšeg HNS-ova glasnogovornika HNS-a Borisa Blažekovića, ako ni po čemu drugom onda po rastrošnosti jer je kao član saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini NATO-a puno putovao o trošku poreznih obveznika, ili što mu je samo potpis bivše predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović nedostajao da sa srednjom školom postane konzul u New Yorku. Nedavno je na svom Facebook profilu objavio i svoj Travel Map prema kojem je bivši uspješni maneken putovao u 52 zemlje svijeta. Zašto smo ga se sjetili?
Blažeković s još 13 bivših zastupnika predstavlja jedinstvenu skupinu koja zaslužuje uvrštenje u neku antologiju parlamentarizma. Oni su bili dio lijeve koalicije koja je u siječnju 2012. ispunila obećanje i ukinula povlaštene saborske mirovine. Ali, po isteku mandata 15. lipnja 2016. obratili su se Ustavnom sudu jer im je, reklo bi se, naknadno proradila savjest.Upravo zato što su pripadali političkoj opciji koja je predložila sporne odredbe te su ih i sami podržali, ustavni sudac Goran Selanec primijetio je kako se zato od njih očekuje da “podastru vrlo uvjerljivu ustavnopravnu argumentaciju zašto bi nešto što su i sami podržali bilo suprotno Ustavu”.
Još je dodao kako je u središtu njihove argumentacije trebala biti činjenica da je u našem pravnom poretku “posve uobičajeno da (obični) građani odlaze u mirovinu prema propisima koji su na snazi u trenutku odluke o aktiviranju mirovinskih prava”. Kako to nisu argumentirali, iako je napisao izdvojeno mišljenje, Selanec je podupro jednoglasno rješenje Ustavnog suda o odbijanju prijedloga.
Premda su imali jak razlog, to što je ispalo kako će i oni u mirovinu po pravilima koja vrijede za obične smrtnike. Kuriozitet je i da je Vlada Andreja Plenkovića zapravo na Ustavnom sudu branila zakon usvojen za Milanovićeva premijerskog mandata. U odgovoru su istakli da je prosječna mirovina po općim propisima u rujnu 2011. bila 2365 kuna, a prosječna mirovina saborskih zastupnika 8906, te u rujnu 2016. godine 2251 i 8012 kuna, što je i dalje po ocjeni Vlade u velikom nerazmjeru i s gospodarskom i socijalnom situacijom, te takav nerazmjer ne postoji u drugim državama.Bivši zastupnici nadali su se kako će Ustavni sud inzistirati na svojoj ranijoj odluci kad su obvezali Sabor da isprave “strukturalnu neuravnoteženost zastupničkog mandata nastalu ukidanjem instituta zastupničke mirovine”, ali tomu je udovoljeno zakonskim odredbama o vraćanju zastupnika na raniji posao. Ustavni sud obrazlaže kako ne postoji “ustavno pravo na zastupničku mirovinu”. Zakonodavac to može uvesti, ali i ograničiti pa i ukinuti u skladu s Ustavom, pri čemu mora imati legitiman cilj u javnom interesu. A postizanje veće socijalne pravde, za Ustavni sud je legitiman.
Premijer Milanović 2012. je obrazlagao kako su proračunske uštede od te izmjene male, ali se pozvao na riječi predsjednika HSU-a Silvana Hrelje koji je slikovito rekao kako je riječ o “dosta uglatom kamenčiću u cipeli”, koji je s razlogom smetao većini ljudi. Stoga to rješenje nije protuustavno. Zastupnici iz ranijih saziva, prije 2011., i dalje uživaju mirovinsku povlasticu bez obzira kad idu u mirovinu, temeljem pravila o “legitimnim očekivanjima” koja zastupnici kojima je prvi mandat počeo od 22. prosinca 2011. nemaju.Sudac Selanec u izdvojenom mišljenju pita se što su to “legitimna očekivanja” i zašto samo neka, a imaju ih i građani od vlasti, uživaju zaštitu. On je to nazvao “mističnim konceptom dokučivim malom broju izabranih”. Ovako određena skupina političara uživa zaštićeni mirovinski status iako je i dalje aktivna odnosno nije iskoristila svoja mirovinska prava, ističe Selanec i zaključuje kako je Ustavni sud tako otvorio vrata kritikama da ne pruža jednaku zaštitu i građanima koji ne sudjeluju u politici pa se pozvao na nedavno objavljeni članak u Glasu koncila pod naslovom “Ustavni sud i sudovanje”.
Zanimljivo, Blažeković je na svom Facebooku nedavno potaknuo raspravu o mirovinama ustvrdivši kako one ne bi smjele biti manje od 5000 kuna, te je jednoj umirovljenici obećao kako će se “od danas truditi da se to ostvari”. Na primjer mirovine od 1700 kuna za 35 godina staža, uzvratio je “nedopustivo”. Naravno, neki su ga pitali što je dosad radio u HNS-u, dok su neki ustvrdili kako “nije važna škola, trud, predanost, dovoljno je biti saborski zastupnik. Mi biramo njih. A oni pogoduju sebi”. Nakon što je istaknuto kako se za 40 godina staža ne može dobiti ni pola povlaštene saborske mirovine, Blažeković je zanijemio.
Šutio je i o svojim i “legitimnim očekivanjima” svojih suboraca, koje vrijedi imenovati: Ljiljana Cvjetović (HSU), Nedžad Hodžić (BDSH), Marija Ilić (HSU), Borislav Kovačić (SDP), Darko Ledinski (SDP), Mladen Marelić (SDP), Ivica Mandić (HNS), Željko Mirković (SDP), Mario Moharić (SDP), Đurđica Plančić (SDP), Damir Rilje (SDP), Željko Šemper (HSU) i Josip Vuković (SDP).
