Nakon što Ustavni sud od 1991. nije to učinio, sudeći po odgovorima kandidata koji žele biti ustavni suci, čini se da bi ocjena ustavnosti Zakona iz 1978. godine koji regulira pobačaj mogla biti prvi zadatak novog saziva. Sve ih čeka, trebaju samo iščitati prikupljena stručna mišljenja. Stoga je zanimljiv rad “Pravo na pobačaj – pravne i nepravne dvojbe”, na znanstvenom portalu Hrčak, objavljen prije pet mjeseci u Zborniku Pravnog fakulteta u Zagrebu, kojeg je autorica prof. dr. sc. Dubravka Hrabar, jedna od vodećih eksperata za obiteljsko pravo. Autorica zaključuje da je sporni Zakon protivan odredbi Ustava koja jamči pravo na život svakom ljudskom biću.
Površan i nedorečen propis
“Dakako, ne mislimo da bi zabrana pobačaja, bilo kao ustavna odredba, bilo kao zakonsko određenje, urodila plodom. Naprotiv, smatramo da se ustavotvorac treba odlučiti između slobode čovjeka da odlučuje o rađanju ili o potpunoj ili ograničenoj pravnoj zaštiti nerođenog djeteta. Teško je zanijekati činjenicu da je nerođeno dijete osoba, a ako je osoba, onda ima i pravo na život. To pravo može se ograničiti samo i jedino pravom na život majke ako bi on bio ugrožen jer po logici stvari pogibija majke znači i smrt djeteta. Vrata novomu, etičnijem, dosljednijem i pravednijem uređenju prava nerođenog na život širom su otvorena i izazov za nova promišljanja”, završava Hrabar svoj rad na 40 stranica.
U osvrtu na sporni zakon ističe da je riječ o “iznimno površnome i nedorečenom propisu” pisanome u vrijeme kad se neželjena trudnoća rješavala bez puno procedure i etičkih propitivanja. Od tada se puno toga promijenilo. Europski sud za ljudska prava začetom je djetetu priznao ljudsko dostojanstvo i pravo na zaštitu, dok je Europski sud u Luksemburgu 2011. u predmetu Oliver Brüstle v. Greenpeace istaknuo da se svako ljudsko jajašce mora, čim je oplođeno, smatrati ljudskim zametkom i da je oplodnja ono čime počinje proces razvoja ljudskog bića. Spornom zakonu prof. Hrabar prigovara što ne sadrži psihološku potporu ženi, zaštitu njezine privatnosti, neprimjereno uređen status malodobnica, manjkavu pravnu osnovu za prekid trudnoće, pristanak muškarca se i ne spominje, obvezno ili dobrovoljno savjetovanje prije pobačaja, metode i troškove izvršenja, zabranu pobačaja radi odabira spola, priziv savjesti medicinskog osoblja...
Bez zagovaranja pobačaja
Autorica navodi da je pobačaj “pogubna, nepoželjna i složena realnost koju nitko ne bi smio zagovarati uime bilo čega”. Iz suprotstavljenih prava, ženina na pobačaj i nerođenog djeteta da se rodi, proizlaze pitanja kad život počinje te ima li ili nema pravni status nerođenog djeteta prednost pred statusom ženina prava nad životom nerođenog djeteta. Odbacuje i razmišljanja o zabrani pobačaja kao mjeri povećanja populacije jer to nigdje nije bio slučaj. Za Hrabar nije ispravno nijedno ekstremno gledište koje polazi od zaštite (prava) samo jednog subjekta, bilo majke ili nerođenog djeteta. Zabrana pobačaja bila bi prihvatljiva kad bi sve trudnoće bile željene i planirane, ali nisu i uz to tisućama godina problem je i kako zaštititi dijete u situaciji kad majka ne želi roditi.
U dvojbi je li osumnjicenik za neko nedjelo kriv ili ne pusta ga se. U dvojbi je li fetus ljudsko bice ili ne neka ga se pusti da zivi!!