Dok se oporavljamo od razornog potresa koji je pogodio Zagreb i razgovaramo o načinima obnove naše metropole, dio stručnjaka tvrdi kao taj nemili događaj možemo doživjeti i kao priliku. Koliko god to apsurdno zvučalo, da nije bilo strašnog potresa 1880. Zagreb ne bi napravio arhitektonski iskorak i dobio raskošne donjogradske palače, Lenucijevu zelenu potkovu, preuređenu katedralu s visokim i elegantnim neogotičkim tornjevima Hermana Bolléa, koju je veliki znalac povijesti umjetnosti Xavier Barral i Altet proglasio „najboljim ‘ottocentom’ na svijetu“... Zato je ovo vrijeme promišljanja identiteta Zagreba, njegova mjesta na kulturnoj karti srednje Europe, ali i prilika za novi iskorak u preobrazbi u istinsku europsku metropolu.
Zagreb i zagrebačku baštinu već desetljećima promišlja i profesor Vladimir Peter Goss, hrvatsko-američki znanstvenik, koji je karijeru profesora povijesti umjetnosti proveo na američkom University of Michigan te izraelskom University of Tel Aviv, a nakon povratka u domovinu izabran je za redovnog profesora pa zatim za professor emeritusa Sveučilišta u Rijeci. Uz profesorsku karijeru poznat je i kao vrstan književnik, publicist i novinar, a u znanstvenom smislu u posljednje vrijeme posebno se bavi proučavanjem odnosa prostora i stvaralačkog duha, u sklopu nove humanističke discipline, studija stvaralaštva.
Gdje je mjesto Zagreba na kulturnoj karti Europe? Što je bit njegova identiteta te posebnost u odnosu na druge srednjoeuropske gradove, prema vašem mišljenju?
Među glavnim gradovima Europe Zagreb je vjerojatno najmanje istražen. Zagreb nije grad, nije selo, ni vijenac sela, ni urbana jezgra (ili više njih) okružena selima. Zagreb je sve to! Naseobinska zona! Stanovnici stvaraju svoje domove slijedeći mjesne inačice pejsaža, od hrpe straćara do metropolitanskog središta. Varijacije pejsaža čine raznolikost zagrebačkih zona naseljavanja beskrajnom. No svi pojavni oblici imaju nešto zajedničko, zapisano u zagrebačkoj prirodnoj ekologiji. Tko imalo poznaje organizaciju zagrebačkog prostora kroz povijest, prepoznat će da su graditelji zagrebačke zone slijedili dobre navade drevne kineske metode građenja feng shui. Naravno, ne mora se ići u Kinu da bi se naučilo kako posložiti djelotvoran i privlačan kulturni pejsaž s obzirom na to da su dobre prakse u gradnji i prostornoj organizaciji univerzalne. Potrebno je naravno kongenijalno prirodno okruženje, dobro zemljište, što uz inteligentan i empatičan pristup daje rezultate bez obzira na društvene sisteme i ideologiju. Zagrebačku naseobinsku zonu sa sjevera štiti moćno bilo gore. Deseci izdanaka odvojeni dolinama i potocima spuštaju se u prostranu ravnicu spajajući dva zmaja – zmaja rijeke i zmaja planine.
Čak ni socijalističke vlasti, notorne u smislu nadzora i krutosti, nisu pogriješile kad se sredinom 20. stoljeća krenulo u epohalni projekt proširenja Zagreba. U zagrebačkoj općoj ekologiji postoji niz izuzetnih odrednica. Snažne poveznice u smislu istok – zapad su planina i rijeka, pa potezi određeni prometnicama; onom koja ide potezom gdje se izdanci spajaju s ravnicom, te drugom, manje naglašenom, na samom podnožju gore. Poprečni su potezi naznačeni položajima izdanaka. Tako nastaje golema pravokutna rešetka koja osigurava stabilnost cjelokupnog sustava usprkos njegovoj beskonačnoj raznolikosti.
VIDEO Mjesec dana nakon potresa u Zagrebu
Od stranaca koji privremeno borave ili žive u Zagrebu često čujemo kako je naš glavni grad dovoljno velik da ima sve elemente metropole, a opet dovoljno malen da ga istinski možete upoznati i da je u njemu lijepo živjeti… U čemu se krije privlačnost Zagreba?
Kad se jednom naučimo orijentirati u zagrebačkom prostoru, možemo predvidjeti i ono što izravno ne vidimo. To daje ugodan osjećaj sigurnosti. Kako se krećemo kroz veliki pravokutnik, Zagreb nas nikad ne prestaje ugodno usrećivati beskonačnim divnim vizurama, kako u urbanom tako i u izvanurbanom području. Pod tim ne mislim samo poglede na „spomenike“već i vizure „svakodnevnog“i prirode. Ovo valja jako naglasiti. Zagreb i zagrebačka naseobinska zona posjeduju visoke vizualne vrijednosti, i upravo to čini Zagreb posebno estetski privlačnim, funkcionalno prijateljskim i, ukratko, jako ugodnim mjestom za život i posjećivanje.
Kako u procesu obnove sačuvati taj njegov identitet, a opet provesti ozbiljne nužne zahvate u njegovoj staroj donjogradskoj i gornjogradskoj jezgri, koje su prilično zapuštene? S druge strane, znamo da je svaki pokušaj obnove, uređenja, nadogradnje ili interpolacije izazivao bojkot i prosvjede?
Tu estetsku i vizualnu privlačnost apsolutno se mora očuvati u procesu obnove. Ne treba raditi faksimile svake prosječne donjogradske zidanice, no ako je se zamjenjuje novom i suvremenom, ta mora zadržati mjere, masu, artikulaciju površina, boju i teksturu svoje prethodnice. Mora se uklopiti u svoj mikrookoliš i sačuvati vizuru koje je bila dio. Zagreb mora ostati ono što je tako sretno A. G. Matoš nazvao „Šumski grad“. Zagreb je rijetka nacionalna prijestolnica koja posjeduje veličinu bez pretjerane lažne monumentalnosti i jeftine političke vizualne retorike. Tako mora ostati. Ovi se kategorički imperativi moraju provesti na cijelom području zagrebačke naseobinske zone, sa specifičnim inačicama glede participacije urbsa i rusa, uloge prirode i logike komunikacija. Jasno je da se uz obvezno poštovanje očuvanja prostornih vrijednosti drugačije treba postaviti u Vugrovcu i na Trgu Republike Hrvatske. Ova tema zahtijeva posebne obrade i ovdje iznosimo samo neke temeljne činjenice i smjernice ponajprije za područje povijesnog Zagreba, od sjevernog ruba savske ravnice do vrha gore.
Identitet Zagreba je neraskidivo vezan i za njegovo pitomo okruženje...
Zagrebačko prigorje, u užem smislu riječi onaj potez uz samo podnožje gore, bilo je stoljećima temelj opstanka protourbane i urbane cjeline Zagreba. Hranilo je grad, opskrbljivalo ga čistom vodom, zrakom, građevnim materijalom, ogrjevom. U goru se bježalo kad bi „ponovno došli Tatari“. Vijenac starih sela koja je pod tim naslovom lijepo opisala Lelja Dobronić vječni je temelj i veza urbanih i suburbanih zona s prirodom. Tako je i danas i to treba maksimalno čuvati usprkos već učinjenim pogreškama. Mnoga od starih sela su i stare župe, neke s vrlo vrijednim župnim crkvama i dvorovima, kurijama, vilama pa i starim, ponegdje i drvenim, kućama. Tamo gdje je nova izgradnja uništila pojedine objekte i sklopove, ipak se mjestimično očuvala prostorna organizacija i sustav starih putova. To treba pomno čuvati, moguće i popraviti, a isto vrijedi i za ekosustav i prometnu mrežu Medvednice. Čuvajmo susjedstva, ambijente, vizure, sunce, svjetlo i zrak.
Stanovništvo Zagreba kontinuirano se mijenja. No, zagrebački duh opstaje, nadograđuje se i obogaćuje. Međutim, u kojoj mjeri stanovnici Zagreba uistinu poznaju svoj grad i njegovu dušu?
Tek nekoliko riječi o srcu urbanog Zagreba. To, kao i temu prisavske ravnice, treba posebno obraditi. Zagreb su, naizgled, dva izdignuća, Gradec i Kaptol, na krajevima dugih hrbata koji se penju sve do vrha gore. Središnji, biskupski grad s katedralom, veže se gigantskom pa ipak tako prirodnom osi – Most slobode, Avenija Većeslava Holjevca, Trg Stjepana Radića, Zrinjevac, Kaptol, Nova Ves, Ksaver, Gračani na vrh Velikog Sljemena. Gradec se Cmrokom i Prekrižjem veže na Šestine pa preko Medvedgrada na prominentni vrhunac Sv. Jakoba, položaj boga Peruna u staroslavenskoj fazi zagrebačkog kulturnog pejsaža. U oba slučaja imamo izvanrednu kadencu od urbanog središta kroz ruralne zone do prave divljine. Malo tko se bavio trećim zagrebačkim izdankom, današnjim Mirogojskim bregom. Tu nije zabilježen nikakav povijesni centar i tako do gradnje Mirogoja grad ima malo zanimanja za to, na prvi pogled, produženje medvedničkog sklopa. No to baš i nije tako. Teren se diže od Vlaške i s Kvatrića na Šalatu i Voćarski breg. Slijedi visoravan Bijenika do zaštićene enklave Remeta i remetskog džepa. Breg se s velikom strminom ruši do Ribnjaka, Medveščaka, Ksavera i Gračanskog potoka. No ipak je povijest i tu, između šumaraka, vrtova i voćnjaka, ostavila svoje tragove.
Na istoku je Lašćina, naselje starih Latina. Na položaju sjemeništa, novovjeke tvrđave, na manjem jezičcu bila je nekoć sigurno stara sakralna i/ili svjetovna točka; što je sjajno naslutio arhitekt Juraj Neidhardt kad je prije stotinjak godina gradio sjemenište i intuitivno smjestio kulu zvjezdarnice tako da se na nju ustremljuje Heinzelova ulica, koja je i danas uz Holjevčevu i Savsku (vidite kako Sv. Marko lebdi nad gradom baš kao i sjemenišni toranj!) glavna poveznica rijeke i planine. Tu je bio treći, možda najstariji Zagreb, najbliže gori, sa svojim prastarim, pretpovijesnim centrom u remetskom džepu (ispod Gradišta i uz Pustoselinu!) i dolinom moguće ranokršćanskih eremita. A na samom ulazu u džep nalazi se krematorij na položaju Kameniti stol, na keltskom dol men (stol kameni), a dolmen je i oznaka groba, tako da su gradski oci sjajno pogodili stavljajući Krematorij na prastaru svetu točku. Ali još nešto. „Stol“, „štulec“, zahvaljujemo profesoru Pleterskom na uputi, znači i prijestolje, poput onog slavnog na Sveškom polju u Koruškoj. Nije nemoguće da je u Remetama, na kamenom štulecu dijelio pravdu neki pradavni zagrebački župan i da je upravo ondje, u savršenom zaklonu i na dohvat planinskim visovima bilo najranije središte Zagreba. Ta tri povijesna poteza zahtijevaju posebnu pozornost pri obnovi kako se ne bi izgubila njihova golema povijesna i pejsažno-prostorna vrijednost. Tu su se spajali, a spajaju se i danas, grad i selo, čovjek i priroda, što čini hrvatski pa tako i zagrebački prostor tako jedinstvenim, sustavnim i našim.
GALERIJA Groblje Mirogoj dva tjedna nakon potresa
Čini se da su zagrebački reljef i geološke osobitosti naše metropole blagoslov, ali i kletva. Imajući u vidu razorni potres iz 1880. svjesni smo da će se veliki potres opet nekada ponoviti u budućnosti…
Kad su ljudi krajem Kamenog doba izašli iz špilja nastala je utrka za dobrim zemljišnim položajima. Najboljima su se pokazali oni uz rasjede, plodni i povoljni za zemljoradnju i stočarstvo. Rasjedne zone zrače pozitivnu geo-energiju. Zagrebačko je prigorje jedna takva zona. No stoga je i geološki nestabilna, kako su tijekom povijesti Zagrepčani nažalost više puta iskusili. Veliki istraživači i teoretičari gradogradnje, poput Ebenezera Howarda i Lewisa Mumforda, začudo nisu poznavali Zagreb. Šteta, jer Zagreb je sjajan primjer njihovog sna, naselja koje predstavlja „brak između sela i grada“. No Zagreb je upravo takav jer se uklapa u temeljne obrasce „hrvatskog prostora“– male prostorne jedinice, niska gustoća stanovništva, neprotočnost, autarkija, policentrizam, te u miks ljudskih i kulturnih osobina kakve susrećemo u hrvatskom prostoru – urbanog mediteranskog (grčko-rimskog), lokalnog pretpovijesnog (ilirokeltskog) i ranosrednjovjekovnog „barbarskog“(slavenskog). Kulturni dualizam grada i sela, kad se oni sretno spoje, stvorio je u hrvatskom prostoru niz likovnih spomenika koji predstavljaju ono najbolje od doseljenja do danas. Ta profinjena ravnoteža dviju velikih tradicija također je jedan od razloga turističke popularnosti Zagreba. Nudi se „brand“, jedinstven a ipak prepoznatljiv unutar velikog europskog modela, pa i više. To omogućuju zagrebačke prostorne vrijednosti, a nemalu ulogu odigrala je i obnova Zagreba sredinom prošlog stoljeća.
Nažalost, svjesni smo i devastacije prostora koja nam se dogodila proteklih desetljeća…
Naravno, zagrebačka naseobinska zona teško je stradala u građevinskim bumovima kasnog 20. te ranog 21. stoljeća, te prije i nakon stvaranja neovisne Hrvatske. Prekrasni potezi prigorskih sela smješteni unutar čudesne prirode tragično su poremećeni divljačkom novom gradnjom novopečenih bogatuna i drmatora. Ovdje, kao i u drugom najvažnijem hrvatskom kulturnom pejsažu, Kaštelima, Hrvatska je izgubila velik postotak svoga nacionalnog identiteta. Pa ipak, zagrebački se prostor još nekako nosi s tom napasti. Možda nam trenutačne nesreće dugoročno pomognu da se takav trend zaustavi, a neke greške poprave.
