Prije dva tjedna na ovom sam mjestu pisao zašto ću glasati za Ivu Josipovića i zašto mislim da je on bolji izbor od Kolinde Grabar-Kitarović. U međuvremenu se, kao i većina birača, nisam predomislio. Kolinda Grabar-Kitarović nije moj izbor, ali ona će od 19. veljače biti i moja predsjednica, a svaki novi dan njezina mandata određivat će što ja, građanin Republike Hrvatske, o toj političkoj činjenici mislim i kako se zbog nje osjećam.
Inače, čvrsto sam uvjeren da su najsretniji građani onih država koji o osobama na vlasti ne moraju uopće ništa misliti, a kamoli zbog njih bilo što osjećati. Pored tolikih zanimljivih stvari i pojava u svemiru i toliko velikih i važnih ljudi na svijetu i u našim životima, doista je prilično nerazumno prosipati snagu, misli i osjećaje na političare. Ali, na svijetu je jako malo takvih država u kojima demokratski izabrani nositelji vlasti na živote većine svojih sugrađana utječu upravo onoliko koliko i svi drugi javni službenici koje građani plaćaju zato da bi im pružali određene usluge i brinuli se o funkcioniranju javnih servisa koje država pruža. Hrvatska među takve države svakako ne spada.
Ima, doduše, jedan odličan način da se bude potpuno neovisan i nezainteresiran za promjene raspoloženja biračkog tijela. Taj način je da čovjek bude bogat i da si vlastitim novcem u svakom trenutku može priuštiti one usluge koje dobar dio ljudi još uvijek očekuje od države koja mu upravo zato svaki mjesec kroz porez uzima velik dio zarađenog novca. Ali, mi smo i kao država i kao građani još jako daleko i od općeg blagostanja i od svijesti o tome što smijemo, možemo i moramo očekivati od države koja nam uzima novac.
Premda se neprestano ponavlja da je hrvatski narod duboko podijeljen, ima stvari u kojima se većina građana ove zemlje slaže i što im je zajedničko. To su temeljne životne potrebe i jednostavna želja za boljim i udobnijim životom i osobnom srećom. Međutim, nijedna garnitura vlasti u Hrvatskoj do sada nije uspjela većini građana pružiti te osnovne stvari, a sudeći prema stanju kod nas i u svijetu čini se da tako skoro i neće. Stoga je logično da politika nastoji duše, srca i strasti svojih građana zaokupiti nematerijalnim stvarima koji bi morali biti osobni, kao što su nacionalni osjećaji, ponos i domoljublje.
Opasno ljuljanje temelja
Međutim, uza sve svoje mane, čak i ovakva prilično loše organizirana i slabo funkcionirajuća država, još uvijek je jedina brana od one posljednje, za najveći broj ljudi najpogubnije opasnosti, od potpune anarhije, bezakonja, kaosa i nasilja. Upravo zato krajnje je opasno u ovako politički polariziranom društvu tresti same temelje države i dovoditi u pitanje ionako krhku pravnu sigurnost. Nepovjerenje u državu na svim je stranama veliko. Opozicija predvođena HDZ-om sustavno već dulje vrijeme potiče to nepovjerenje šireći među hrvatskim građanima uvjerenje da je aktualna vlast nenarodna, neprijateljska, nedomoljubna i izdajnička. Bez obzira na njezinu vlastitu retoriku, predsjednička kampanja Kolinde Grabar-Kitarović bila je velikim dijelom utemeljena upravo na širenju takvog nepovjerenja i nova izabrana hrvatska predsjednica mora najprije pokazati da je toga svjesna ako misli steći povjerenje svih građana.
Kolinda Grabar-Kitarović ima pred sobom važan zadatak koji ne može ispuniti papagajskim ponavljanjem da će stati nakraj podjelama
Na drugoj strani, mimo još uvijek aktualnog predsjednika Josipovića na odlasku, imamo političku opciju aktualne vlasti na čelu sa SDP-om i premijerom Zoranom Milanovićem koji se primio još jednog ćoravog i opasnog posla pokazujući da novu predsjednicu države ne uvažava dovodeći u pitanje i samu zakonitost provedenih izbora. Meni je kao građaninu, biraču i promatraču političkog procesa nevjerojatna pomisao da bi Sandra Petrović Jakovina bila toliko neodgovorna, drska i, ako ćemo pravo, toliko glupa osoba pa da sasvim samostalno, iz čistog mira izađe u javnost s tezom o nezakonitosti i protuustavnosti samog izbornog procesa te da dobije po ušima od svih stručnjaka za pravo i Ustav, uključujući i samog predsjednika Josipovića u čijem je izbornom stožeru bila angažirana. Njezin je istup bio pripremljen onako kako to Jutarnji list opisuje u članku u kojem se ponovo pojavljuje famozni “visoki izvor iz Banskih dvora”. Tamo piše i ovo: “Međutim, dva dana nakon održanih izbora na društvenim mrežama i internetskim portalima pokrenuta je oštra javna rasprava o ustavnosti i zakonitosti izbora Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu”.
Društvene mreže i internetski portali pokazali su se još jednom kao platforma preko koje svatko u javnost može plasirati bilo što i napraviti od toga temu koju će prihvatiti svi mediji. Posljedice obično jasno ukazuju na cilj takvih kampanja, a ciljevi na one kojima takva vrsta galame najviše ide u prilog. U ovom slučaju najprije je diskreditiran sam Ivo Josipović, i kao predsjednik koji odjednom lovi u mutnom i dovodi u pitanje vlastiti izborni poraz koji je prethodno priznao, i kao stručnjak upravo na području prava, a potom je skrenuta pažnja s nerazumnog ponašanja premijera Milanovića. Štoviše, u bačenoj sumnji nalazi se i opravdanje za njegovo uskraćivanje čestitke novoj predsjednici, makar i kao puke formalnosti koju nalaže politička i građanska pristojnost.
Poticanje euforije i isključivosti
S druge strane, Kolinda Grabar-Kitarović ima pred sobom važan zadatak koji ne može ispuniti papagajskim ponavljanjem da će stati nakraj podjelama i obraćanjem svim biračima, pa tako i onima poput mene čiji glas nije dobila. Njezini prvi predsjednički i slavljenički koraci odveli su je upravo u epicentar podjela, tamo gdje se demokratski izbori poistovjećuju s ratom, u šator pod kojim se i njezina protukandidata, a samim tim i sve njegove glasače i dalje proglašava neprijateljima i izdajnicima države čija je ona nova predsjednica. Umjesto da upravo na tom mjestu, kada je već tamo otišla, jasno i nedvosmisleno pozove na prekidanje ideoloških podjela i optuživanja neistomišljenika za nacionalnu izdaju, nova predsjednica samo je potaknula nacionalnu euforiju koja podrazumijeva isključivost i koja, očito, misli nastaviti s huškanjem jedne polovice građana na drugu. Nova predsjednica vrlo često ponavlja riječ zajedništvo. Međutim, zajedništvo i zajednica kao pojmovi ne predstavljaju sami po sebi nikakvu vrijednost. Te su riječi poput praznih posuda u koje se može uliti spasonosan lijek, ali isto tako i smrtonosan otrov. Samo ona zajednica koja se riješi težnje za isključivošću može biti jezgra okupljanja. O tome ponajprije ovisi hoćemo li se svi mi koji joj nismo dali glas ikada s našom novom predsjednicom naći za istim stolom i na istom poslu oko dobrobiti, blagostanja i zaštite svih prava svih hrvatskih građana, što bi trebalo biti i najvažniji nacionalni interes i jedini pravi temelj svakog nacionalnog ponosa.
