Iako Vojislav Šešelj nije zapalio hrvatsku zastavu, već ju je pridržavao dok ju je njegov mladi sljedbenik potpaljivao, svi mediji i političari u Hrvatskoj i Srbiji pripisali su taj simboličan politički čin njemu, dok su tom anonimnom mladiću, očito posve nebitnom, za uspomenu ostale samo videosnimke. Da nije Šešelja, spaljivanje hrvatske zastave usred Beograda bilo bi beznačajna vijest u obje države i politici i medijima u obje države ne bi padalo na pamet da svojim reakcijama tome pridaju veće značenje.
Ali, Šešelj očito ima taj “X factor” zbog kojeg se njime bave predsjednici, premijeri i ministri te se analizira budućnost odnosa dviju država. Čime je to haaški optuženik za ratne zločine zaslužio!? Zbog čega je on tako bitan da mu se pridaje tolika važnost, zar je uistinu bilo nužno njegovim djelima i riječima davati takvo značenje da ih se uzdiže na razinu diplomatskih odnosa dviju država te da se zbog takvog političkog ridikula povlači našeg veleposlanika u Srbiji.Razlikuje li se, i po čemu, “Šešeljevo” spaljivanje hrvatske zastave u Beogradu od spaljivanja mađarske zastave 16. listopada 1895. godine u Zagrebu, koje su organizirali studenti predvođeni Stjepanom Radićem?
U načelu, zastava je zastava, ali i politička poruka, sve dok ne poziva na nasilje, ma koliko bila loša, neumjesna ili neutemeljena. U oba slučaja poslana je politička poruka, s tim da je ona koju su zagrebački studenti postala tako važna da se održala 120 godina kao važan dio našeg nacionalnog povijesnog identiteta, dok Šešeljev čin sam po sebi nema baš nikakvo političko, a još manje povijesno značenje, osim odnosa srbijanske politike prema takvom haaškom optuženiku.
Ali, inteligentni provokator postigao je svoje, kao i kad je 1991. na mitingu u Jagodnjaku u Baranji govorio da “svakog tko kaže da to nije srpska zemlja treba ubiti kao kera”. Optuženi za ratni zločin u Haagu uspio je pripisati si političku važnost koja mu ne pripada. Umjesto da se Hrvatska i Srbija bave njegovim žrtvama, i to u doslovnom i prenesenom značenju, politika i mediji u obje države bave se njime. Nakon svih huškačkih govora u kojima je na najgori mogući način zloupotrijebio slobodu govora, nekažnjeno potičući najniže zločinačke strasti te, s obzirom na njegov psihološki doprinos svim zločinima, reakcije na “Šešeljevo” paljenje hrvatske zastave još su ridikuloznije od njegove poruke koju je time poslao “ustaškoj hrvatskoj državi”.
Zar Šešelj nakon svih verbalnih ispada s kojima skreće pozornost na nebitno – svoju osobnost, kako se ne bi bavili njegovim djelima, uistinu može još nekoga povrijediti!? Zar je Šešelju trebalo davati takvu važnost da se zbog njega povlači naš veleposlanik iz Srbije, gotovo istodobno ovaj put s adekvatnim reakcijama srbijanske politike! Koji je bio smisao takvog diplomatskog poteza!?Je li se ministar Predrag Matić trebao u polemici sa srbijanskim ministrom svojom retorikom spustiti na Šešeljevu razinu braneći čast naših generala i Oluje, to više što su sudovi u Haagu o tomu rekli sve što je bitno!? Ono što hrvatska zastava simbolizira i što je puno važnije trebalo je u slučaju Vojislava Šešelja braniti davno prije, umjesto što je naša politika šutke prelazila preko toga što mu Haag sudi već 12 godina bez presude. Ovako, Šešelj nas sve malo-pomalo uvlači u svoj cirkus.
Predsjednica Kolinda je napravila pritisak na međunarodne institucije da šešelja moraju izolirati na bilo koji način i to je odlično. A ovo sad kaj Pusička mrlja bez veze samo pokazuje jed i bijedu aktualne vlasti.