Tog tmurnog jutra u tvorničkom krugu negdašnjeg gospodarskog diva u Borovu naselju, uz apokaliptične prizore ljudskog stradanja i smrti, naposljetku su se našle dvije vojske. I dok je s gorućih stropova obližnje zgrade Komerca, pretvorenog u sklonište za ranjenike i civile, vatra topila željezo koje se slijevalo po ženama i djeci pretvarajući ih u žive buktinje, srpski je pukovnik Mile Mrkšić, paradirajući pred kamerama talijanske televizije, ostao zapanjen jednim sasvim drugim prizorom. Postrojeni ispred njega stajali su hrvatski branitelji, njih jedva par stotina.
– Kad nas je vidio, podivljao je pa zaurlao prema svojima: “I vi meni govorite da ste vojska! Pa, pogledaj što je nas tri mjeseca zajebavalo, ova šaka jada! Da je meni ovakva vojska, ja bih već bio u Zagrebu”. Baš je bio ljut – prisjeća se Tomislav Josić.
Idemo na linije
Točno 25 godina poslije, ta ga je reminiscencija čak i dobro nasmijala. A Mrkšić, oficir JNA za osvajanje Vukovara nagrađen generalskim činom, poslije i osuđen za isti ratni zločin, kao da je navijestio da će godinama kasnije strategiju obrane Borova naselja izučavati i elitna vojna učilišta poput američkog West Pointa. No, toga dana bio je tek ljutiti, silno ljutiti vojnik. Zube je slomio na groblju tenkova na Trpinjskoj cesti, žili kucavici obrane naselja, ali i Vukovara, grada koji je njegova moćna armija zasipala s 18.000 granata dnevno. I, da, bio je 20. studenoga 1991. godine.
– Nismo imali pojma da je Vukovar pao dva dana ranije, mi o tome nismo imali apsolutno nikakvu informaciju. Nama su uporno govorili da pomoć stiže, da se probija put, da Bršadin gori, no nitko nije došao, ali mi smo se i dalje borili – prisjeća se Josić. A Borovo naselje tih je dana, nakon višemjesečne opsade, krvarilo iz svih rana, no početak kraja, kažu, bila je smrt Blage Zadre. Sve teži zrak, prepun baruta i krvi, nosio je neizbježan ishod. Iz smjera Trpinje nadiralo je stotinu tenkova pa su sa sve manje oružja, hrane i lijekova, odsječeni branitelji otpočeli povlačenje s Trpinjske ceste u uži dio grada oko tvornice Borovo, te posljednje stanice u obrani i tada još sigurnog utočišta za mještane Borova naselja. Negdje tamo u daljini utihnula je Mitnica, padala je gradska četvrt po četvrt, Veselin Šljivančanin i njegove trupe već su umarširale u bolnicu i otpočele svoj krvavi pir, no branitelji s Trpinjske ceste još su uzvraćali udarce. Uistinu, što se sve događalo nakon pada grada, što se to zbivalo... dan poslije? Naši sugovornici – jedan je umirovljenik, drugi je saborski zastupnik a treći pak savjetnik gradonačelnika – svi odreda vukovarski branitelji i logoraši, i četvrt stoljeća kasnije pamte svaki detalj posljednjih trenutaka bitke za Vukovar, agonije koja je za njih trajala još dva dana.
– Tog 19. studenoga ujutro okupili smo se i odlučili: idemo na linije, ne damo im da prođu. Vratili smo se u Pejton, na križanje u blizini željezničkog kolodvora, na sam početak Trpinjske ceste. Bilo je fajta, naše točke u žestokim okršajima s oklopništvom i pješaštvom još smo branili svom žestinom. Otkako su koji dan prije na silos postavili protuavionski mitraljez prekinuta nam je svaka komunikacija s Vukovarom i doista nismo znali što se ondje dogodilo. Još uvijek smo pod kontrolom držali Komerc i Obućaru u čijim su se podrumima krile tisuće ljudi, mahom ranjenici i civili, djeca i starci, i odlučili smo držati linije i boriti se do posljednjeg metka. Na linijama koje smo utvrdili, taj dan ostali smo sve do predvečer, a ostali bismo i dulje da do nas nije stigla ta strašna vijest – prisjeća se Tomislav Josić. Pročulo se, naime, da je zapaljen Komerc u čijoj se utrobi krilo čak 1500 ljudi. Bilo je oko 18 sati kada se Josić pod okriljem mraka, dobro poznavajući taj radnički kompleks, uvukao u krug tvornice i ondje ugledao tenkove i transportere, a s jednog od njih začuo se razglas.
– Čuli smo ultimatum: ako se ne predate, nakon Komerca zapalit ćemo i Obućaru, u kojoj je još 1500 ljudi. I tada smo rekli: predat ćemo se, vadite te ljude, oni ništa nisu krivi, oni su civili. I danas se ljudi pitaju zašto smo se predali. Neki su predlagali proboj, a neki suborci govorili su da se moramo predati jer je unutra nečija majka, nečija žena, nečiji ranjeni brat... Bili smo prinuđeni, ili ćemo se predati ili će 3000 ljudi izgorjeti i zato smo spustili oružje i dočekali predaju tog jutra 20. studenoga. Još sam uspio izvesti petoricu suboraca i vratiti se. Ta predaja je najgori dan koji sam u životu proživio, sva poniženja i torture koje sam kasnije prošao u logoru počela su s tim danom – prisjeća se Josić.
Udaraju sa svih strana
Uz njega je svih tih dana bio i njegov mlađi brat Miroslav, koji je toga ljeta trebao potpisati profesionalni ugovor s nogometnim klubom Zagreb, no nije želio napustiti svoj napadnuti grad.
– Naravno da bi mi bilo lakše da sam se borio sam i da u tim trenucima brat nije bio u tom paklu, no u nekim trenucima to je bilo dobro jer sam znao da mi nitko bolje od njega neće čuvati leđa – priča Tomislav Josić, pa se žesti: – Strašno mi smeta što se svi sjećaju 18. studenoga, jer mi smo branili Borovo naselje sve do 20. studenoga. Naše je oružje posljednje utihnulo. Ovdje je ostala cijela bojna, gotovo 600 ljudi, nije to bila sporadična pucnjava već pravi rat. Pa moj je otac poginuo 19. studenoga! Toliko je apsurda, povijest su, izgleda, pisali neki drugi ljudi, iz nekog interesa... I umirovljeni vukovarski branitelj Ivica Banožić dobro pamti gdje se zatekao 19. studenoga. Bio je kod željezničke pruge, u starom dijelu Borova naselja.
– Sa svih strana udarala je po nama artiljerija, itekako smo se još borili. Tih dana imali smo silnih problema s vezom jer su nam uhvatili signale, ometali su nas i ubacivali se u komunikaciju. Zadnji kontakt s gradom imali smo tri dana prije kad smo nakratko čuli Branka Borkovića, ali ništa nismo riješili. Otad smo odluke donosili sami. Ne sjećam se da sam zadnjih pet dana spavao. Cijelu noć obilazili smo borbene punktove i jedni druge jer smo mogli komunicirati jedino usmeno. Nisam imao ni baze ni kreveta gdje bih se mogao odmoriti. Bili smo premoreni i gladni. Netko je našao ukiseljeni kukuruz, to smo pojeli. Trpinjska je tada već bila prazna, napustili smo i dio Banijske i držali položaj kod pruge toga dana sve do navečer kad smo otišli prema gorućem Komercu – priča Ivica Banožić. O čemu je razmišljao toga dana?
– Znao sam da je gotovo, da više nema ni ljudstva, nisam imao puno vremena za razmišljanje, samo sam gledao da se spase ti ljudi u Komercu, bilo je ondje puno žena i djece...
Svanuo je tako i 20. studenoga, dan predaje, sjeća se Ivica Banožić. Njih četvorica, Almir Lozar, Marko Filković, Dražen Mršić i on, otišli su u Dalj, gdje ih je dočekao general-major Andrija Biorčević.
– Arkan je sjedio sa strane i njega nitko ništa nije pitao. Dogovorili smo uvjete predaje, kojih se oni nisu držali, još sam dobio i udarac od vojnog policajca – priča Banožić, koji je predao 374 puške i 2800 ljudi. Dogovoreno je da civili odu svojim putem, a vojska u logore. Dio ljudi mirno je krenuo prema autobusima, no tada su se na njih zaletjeli domaći četnici i počeli ih odvoditi, nasumce odabrane ili dobro znane branitelje i civile, putovima s kojih se mnogi od njih nikada nisu vratili. I Ivica Banožić proveo je devet mjeseci u srbijanskim logorima i prošao svih devet krugova pakla.
‘Skinuo’ svoj posljednji tenk
– Iznenadio sam se kad sam u Mitrovici u sobi pokraj svoje ugledao rođenog brata Antu, zajedno s braniteljima s Mitnice. Zadnje što sam znao je da radi u Rusiji, to sam mislio. Pojma nisam imao da se tijekom opsade Vukovara vratio kući pješke kroz Bogdanovce misleći da će me naći kod kuće, no ja sam branio Borovo naselje i nismo se sreli niti znali jedan za drugoga sve do susreta u logoru – priča Ivica, koji je koncem 80-ih zajedno sa suprugom otvorio trgovinu za prodaju konfekcije. U ratu je, osim bliskog rođaka, izgubio i svu imovinu, no susret s bratom nije jedino što ga je u logoru u Mitrovici zaprepastilo.
– Kada smo jednom prilikom imali posjete, jedna je žena donijela svome bratu novu odjeću. Njemu je bilo krivo što je na njega trošila novac, a ja mu nisam imao srca reći da mu je donijela odjeću iz moje trgovine, s cijenom koju sam ja pisao svojom rukom – priča Ivica Banožić. Njegov životni i ratni put isprepliće se s putem još jednog vukovarskog branitelja i logoraša, Predraga Freda Matića. Nekoć nastavnik razredne nastave, pred rat je također otvorio butik s odjećom koji je odlično poslovao. Obojica su upoznala okrutnosti srpskih kazamata, obojica su branila Borovo naselje još dva dana nakon pada grada. Predrag Matić posljednje je dane ratovao s hrabrim Zagorcima kod kafića Lion gdje je 18. studenoga, ne znajući da je JNA već ušla u bolnicu, “skinuo” svoj posljednji tenk, negdje oko podneva. Tu noć Fred i suborci pokopali su prijatelja, u dvorištu vrtića gdje su iskopali plitki grob, a od aluminijskih letvica sa stropa napravili križ i na njemu flomasterom ispisali: Stipica Barišić Ćipe. Još su mu samo pod vestu stavili vrećicu i u nju osobnu iskaznicu radi lakše identifikacije tijela. Svanuo je utorak, 19. studenoga.
– Ustao sam među prvima i gledao svoje dečke kako spavaju. Neke od njih do prije tri mjeseca nisam ni poznavao, a sada su mi bili najbolji prijatelji. U samo svitanje posljednji sam se put vratio u svoj stan kako bih se presvukao i obrijao pred velikim ogledalom u spavaćoj sobi svojih roditelja, uz svjetlost voštanice. Još jednom obilšao sam cijeli stan, a onda zastao na ulaznim vratima. U očima sam osjećao suze, ali nije bilo vrijeme za plakanje. Žurio sam se u drugi neboder gdje su me moji dečki nestrpljivo čekali već odavno spremni za pokret. Svjesni su bili da je kraj blizu, ali ipak su svi ostali pribrani – priča Predrag Matić, dodajući kako su postali svjesni da crta obrane više ne postoji pa su se u malim skupinama najkraćim putem odlučili prebaciti u krug još uvijek sigurne tvornice. Jesu li se bojali?
– Čega bismo se još mogli bojati? Nikakav strah, samo se strašan umor odražavao na svim licima – kaže. S njim u društvu bili su Danijela i Štef. Deni, kako su je nazivali, još je bila maloljetna, ali sa znanjem stečenim u medicinskoj školi pomagala je u sanitetu, a Štef je bio dragovoljac iz Zagreba, koji je došao braniti Hrvatsku na istočnoj granici.
Kao na Noinoj arki
Sjeća se kako su otkinuti limovi s okolnih zgrada zlokobno cviljeli na vjetru dok su brzim korakom odmicali prema Radničkom dolu. Sjećanja su navirala. Iza zgrade srednje škole prvi je put poljubio djevojku. Obuzet tim mislima, stigao je pred “Gigant”, kako su domaći nazivali tvornicu Borovo.
– Krug tvornice podsjećao me na Noinu arku jer su se ondje našli predstavnici sve populacije koja je živjela na ovom području, čak 22 nacije. “Sve će biti u redu, ništa se ne brinite”, hrabrio sam ih ni sam u to ne vjerujući. Polako su pristizali i drugi branitelji, izgledali su mi čudno jer su sada bili u civilu. Odlazim iza zgrade pa i ja skidam odoru sa sebe: maskirni prsluk i šiltericu. Nije bilo nikakva dogovora, ali kao da smo svi na taj način tražili sigurnost. Šilterica mi je posebno prirasla srcu, naročito me veselio hrvatski grb, pravi, metalni, ali stvari sam odložio uz neko drvo i ostao u civilu – priča Predrag Matić.
Zajedno s ostalima sjedio je na klupama u podrumu Obućare osluškujući detonacije od kojih je cijela zgrada podrhtavala. Kada se pronio glas da gori Komerc prepun ranjenika, s desetak momaka iz Kivija pojurio je onamo spašavati ljude. U tom je trku prošao pokraj jedne olupine od automobila.
– Već je gotovo ostala iza mene kad mi sine da je to moja škoda. Skidam s retrovizora zastavicu francuskog prvoligaša Metza i spremam je za uspomenu, a iza zastavice, skriven od pogleda, ukazao se kamenčić, poludragi ahat, zaštitnik horoskopskog znaka Blizanaca koji sam gurnuo u džep i potrčao – sjeća se. No, nije daleko stigao. Koji trenutak kasnije, na ulazu u krug tvornice iz koje je sukljao gusti dim, bacio je svoju berettu u travu i tako si spasio život: stotinjak metara dalje iz trave su se, poput sablasti, izdigli vojnici u maslinastim odorama naoružani automatskim puškama i odveli ih u kolonu. “Što će sada biti, Frede?”, zapitao ga je suborac Bero.
– Ne znam, ali ako će nas danas strijeljati, bit će mi osobita čast poginuti s tobom – rekao mu je prije nego što će ih potrpati u autobuse i odvesti put srbijanskih logora. Sada već bivši ministar branitelja posljednjih godina rjeđe je navraćao u svoj grad, jer se ondje na trenutke nije osjećao dobrodošao. Dolazio bi s protokolom 18. studenoga iako njima iz Borova, kaže, to ne znači puno.
– Pa, ipak, ti su dani obilježili moj život. Najradije se ne bih toga sjećao, no sve i da odem u Kanadu moja sjećanja putovala bi za mnom. Drago mi je da se danas obnavlja Vodotoranj, ali mislim da ga treba pretvoriti u simbol budućnosti, a ne stradanja. Imamo Ovčaru i bolnicu i Trpinjsku cestu, ne treba nam još jedan objekt tuge, nego ponosa. Na Vodotornju se trebamo osjetiti moćno, ponosno i optimistično – kaže Fred Matić, zagrebački Vukovarac. No, kako izgleda Vukovar dan poslije Dana sjećanja, kada odu kolone štovatelja grada i njegove žrtve, kakve emocije prožimaju one koji ondje ostaju? Je li za njih, naposljetku, prestao rat u Vukovaru?
Pucanje je završilo, ali...
– Susrećem se s prijateljima, pa tako sjednemo i ne razmišljamo puno o tim danima, pokušavamo skrenuti na nove teme jer drugog nam lijeka nema. Svi odu, ali ostanu naše brige i problemi. Što se tiče pucanja jest završio, ali ima tu puno nedovršenih stvari, treba taj grad postaviti na noge. Nema posla, djeca se raziđoše. Evo jutros sam baš ispratio sina, ode u Portugal – kaže Ivica Banožić. Tomislav Josić ove je godine bio u organizacijskom odboru Dana sjećanja, drago mu je što je opet došlo puno prijatelja iz cijele Hrvatske.
– Uvijek je lijepo, bude puno ljudi, puno boja, puno svega, ali kad ode kolona onda se na grad spusti neka tišina. No, ne mogu se žaliti da nemamo manifestacija, imamo i djece koja dolaze u obilazak, ali moramo pokušati zadržati ljude, otići će nam iz Vukovara – kaže Josić, dragovoljac Domovinskog rata koji 20-ak godina nije uspijevao dobiti čin koji mu pripada. Naime, još donedavno je na snazi bilo rješenje Ministarstva obrane prema kojem mu pripada čin kapetana, što ne postoji u Hrvatskoj vojsci.
– Sada primam mirovinu poručnika, ali neki prijatelji i danas me pozdravljaju sa “Gdje si, kapetane”. Ispada da smo kapetan Dragan i ja bili jedini kapetani u tom prokletom ratu – pripovijeda Josić o jednom vukovarskom paradoksu. Ima ih još. Prošle godine zaustavio ga je policajac kojem je 1991. predao oružje, no u najmirnijem i najtolerantnijem gradu na svijetu, Vukovaru, prošlo je to bez ikakva incidenta. Pokušavamo dalje živjeti, kaže on, ali naša je dužnost sjećati se svih koji su dali živote za ovaj grad, pokloniti se onima što bolji od nas.
>> Kronologija bitke za Vukovar: 2500 ljudi sudjelovalo je u obrani
I sam sam kad sam došao u Borovo Naselje govorio suborcima da na protivničkoj strani nema više od dvjesto do tristo neprijatelja ispred našeg položaja. Strah me je jako oblio kad su nas zarobili i kad su nas vozili kroz okolna sela u Srbiju, te kad sam vidio protiv čega smo se borili te koliko su ljudi su oni imali. Da smo mi imali toliko ljudi i sredstava pregazili bi ih za dva sata. Njihov desetar nam je u logoru rekao e ljudi moji da sam ja imao takvu vojsku ja bih sa vama do Soluna a ne samo do Zemuna i sigurno nitko ne bi mogao izači pred nas. Toliko o snazi Srpske vojske i stanju njihovog srca jel drugačije se tući za svoje nego iči u pljačku. Pozdrav dobrim ljudima