Temeljno pravo čovjeka je pravo na život, ali u vremenu kad napredak znanosti i medicine omogućuju dugotrajno produljenje života neizlječivo bolesnih koji vegetiraju na aparatima i trpe teške bolove, je li to podupiranje prava na život ili produljivanje “umjetnog života”? Pitanje eutanazije izuzetno je složeno i osjetljivo medicinsko, bioetičko i filozofsko pitanje današnjice oko kojeg se, ovisno o svjetonazorima, razilaze stručnjaci.
Teolozi će razumljivo zagovarati očuvanje života uz argument svetosti ljudskog života, koji jedino Bog može oduzeti, a čovjek dotad mora činiti sve što može da ga očuva. No svjedoci smo i licemjerja da mnogi, koji zagovaraju pravo na očuvanje života pod svaku cijenu i kvalitetnu palijativnu skrb, nemilice žmire na to da je i kod nas i u svijetu u stvarnosti takva palijativna skrb dostupna manjini, što najbolje znaju umirući koji nemaju pravo na dostojanstvenu smrt, kao i članovi njihovih obitelji. Jer im pravo na dostojanstvenu smrt uz kvalitetnu skrb nerijetko ovisi o debljini novčanika, što je poraz ljudskosti.
No odobravanje eutanazije kod pacijenata u vegetativnom stanju povlači za sobom niz mogućih zloupotreba, teških etičkih dvojbi zbog mogućnosti da netko drugi, makar i bližnji, odlučuje o okončanju nečijeg života. No druga je stvar kad neizlječivo bolestan čovjek pri punoj svijesti sam odluči da ne želi život na aparatima i s teškim bolovima jer to ne smatra životom, nego nasilnim održavanjem na životu koji to nije. I mučenjem sebe i svojih bližnjih. Ne iznenađuje stoga što većina anketiranih studenata sa zagrebačkog sveučilišta drži da je opravdana pasivna eutanazija ako osoba koja trpi teške bolove zatraži da se isključe aparati koji je održavaju na životu, kao i da je prihvatljiva ako je pacijent samostalno odlučio da želi pasivnu eutanaziju.
Nemamo pravo biti Bog tuđeg života, ali ne bi li svatko od nas trebao imati pravo na slobodu izbora, pravo da odaberemo održavanje života na aparatima uz kvalitetnu palijativnu skrb ili pravo da nam se omogući da dostojanstveno odemo ako smatramo da život s neizlječivom bolešću i s teškim bolovima nije život nego smrt koja samo simulira da je život?
Iznimno složeno pitanje, koje će očito još jednom dovesti do niza krajnje suprotstavljenih stavova. Nevjerojatno s koje pozicije ograničenosti, neznanja i nepromišljanja ljudi sipaju svoje sulude tirade. Živim u nadi da neću morati donositi takvu odluku. Živim u nadi, kako su oni koji smatraju da je to kušnja od Boga, u krivu. Ako Bog postoji, takve kušnje ne bi trebale doći od njega primjerice za malo dijete, već od onog drugog-valjda?Živim u nadi, da nam Bog, ako ga već u ovo uvlačimo i ako je tu, daje sredstva, ljude ili druga rješenja da nam pomognu. Prilično sam sigurna da nam je dao slobodnu volju, njome se opravdava zašto dopušta toliko toga nad nevinima. A, i smatram da je onaj tko ne razumije čovjeka u neizrecivoj patnji i agoniji koji želi to okončati- loš kršćanin, loš čovjek, arogantna osoba bez empatije. I prvi koji će pokleknuti u takvoj situaciji.