Austrijski predsjednik, odmjereni ljevičar Heinz Fischer prošlog je tjedna bio u službenom državnom posjetu Iranu kao prvi predsjednik jedne zapadne zemlje koji posjećuje tu veliku i moćnu zemlju u posljednjih jedanaest godina.
Donedavno je Iran bio pod sankcijama, a kada su sankcije ukinute, brojne su zapadne sile sa svojim gospodarstvenicima pohrlile u Teheran sklapati poslove. Požurili su se i opravdano brzo reagirali Francuzi, Španjolci... Među inima tu se našla i sveprisutna multinacionalka Coca Cola koja za sljedeću godinu već najavljuje veliku iransku trgovačku ofenzivu, ali i Peugeot kojem je Iran do strogih sankcija bio drugo najvažnije tržište. Zašto se u kolumni o kulturi i kulturnjacima bavim ovim državnim posjetom koji se Hrvatske izravno i ne tiče? Pa zato što je austrijski državni poglavar u svoju mamutsku delegaciju, u kojoj je bilo više od dvije stotine i četrdeset osoba, mahom menadžera vodećih austrijskih propulzivnih tvrtki, poveo i nekoliko važnih kulturnjaka. Tako su na put sa svojim predsjednikom otišli vodeći ljudi Nacionalne galerije Belvedere, bečkog (privatnog, bankarskog) Kunstforuma i uglednog Kunsthistorische Museuma, rektor bečkog sveučilišta, redatelji, vodeći znanstvenici...
Predsjednikova supruga Margot prigodno je posjetila teheranski prebogati muzej tepiha, a brojni muzealci iz Austrije su za posjeta teheranskom Muzeju suvremene umjetnosti razgovarali o suradnji između austrijskih i iranskih muzeja i galerija, o razmjeni iskustava i atraktivnih izložbi, o zajedničkim arheološkim iskopavanjima koja su gotovo pa već počela... Suradnja koju kulturnjaci nisu smjeli imati za vrijeme političkih sankcija sada je dobila zeleno svjetlo. Da je Austrija ipak jedna uljuđena i uređena srednjoeuropska zemlja, zorno dokazuje i njen predsjednik Fischer koji u svoju delegaciju nije zvao samo austrijske bankare, naftaše, građevinare, farmaceute, pivare, proizvođače hrane, kompjuteraše ili trgovce (pa i nekad prvog čovjeka Bauhausa koji i iz mirovine očito ima veliki utjecaj), nego i prve ljude uglednih muzeja i galerija koje godišnje posjećuje fanatična vojska turista.
Austrijski predsjednik zna ono što naši hrvatski političari nikako ne mogu shvatiti. Da kultura treba uvijek ići ukorak s gospodarstvom (a onda i turizmom). Da se i u uobičajenim diplomatskim kontaktima i pregovora moraju uvažavati kulturni djelatnici. Da kulturni djelatnici moraju imati svoje stalno mjesto u državničkim delegacijama i za državničkim stolom, i to ne samo kada se blaguje nego kada se i pregovara. Da predsjednik neke naftne kompanije nije važniji od direktora nekog nacionalnog muzeja ili nacionalne galerije, da ne spomenom i nacionalna kazališta. I da baš kultura i kulturnjaci mogu otvoriti vrata koja su privrednicima, pa i političarima ponekad jako čvrsto zatvorena. Uostalom, i Tito se na svojim, napose brodskim ponekad i višetjednim nesvrstanim putovanjima, koristio kulturnjacima. S njim su ponekad putovali i Miroslav Krleža i Dobrica Ćosić. I suvremena Srbija rado u svoje veleposlanstva šalje umjetnike, i to u širokom rasponu od prozaika Dragana Velikića i komediografa Dušana Kovačevića do ambiciozne Vide Ognjenović, koristeći tako njihove kontakte, intelekt i socijalni šarm za svoje državne probitke. Jedino Hrvatska uspješno bježi od kulture i kulturnjaka, kao da se srami i svoje tradicije i svoje pameti.
>> Hamnei: Za 25 godina Izraela više neće biti. Izrael: Iran prijeti i Europi
Zašto, pa zato šta je iran jedna kulturna i uređena zemlja, za razliku od ovih znate već kojih......