N a današnji dan, točno prije pet godina, papa Benedikt XVI. iznenadio je svijet i šokirao Katoličku crkvu, jer je sam sebe odlučio umiroviti, kao što je i najavio 11. veljače 2013. Odreknuće od papinske službe prije njega učinio je samo jedan papa, Celestin V., 1294. Crkva u ovih pet godina, dakle, ima dvojicu živući papa.
Jednoga koji aktivno obavlja papinsku službu, tj. papu Franju i drugoga koji tu službu više ne obavlja, ali i dalje živi s papinskom časti, imenom i u bijeloj papinskoj reverendi, a to je Benedikt XVI. I dok se Crkva nakon Benediktova samoinicijativna odlaska s Petrova trona zabavljala s traženjem njegova nasljednika i propitivanje formalnih mogućnosti takvoga čina, svijet je pokušao odgonetnuti njegove motive. Jedan je, zacijelo, bio onaj kojega je Joseph Ratzinger i sam spomenuo, a to je da se više, zbog zdravlja i godina, ne može nositi s papinskim obvezama i zadaćama.
A drugi onaj koji je ukazivao na to da je Benedikt XVI. svojom detronizacijom srušio, praktički, cijelu jednu lobističko-korumpiranu konstrukciju u najvišem crkvenom vrhu, koja ga je s vremenom izolirala i praktički paralelno upravljala Crkvom u vrijeme njegova pontifikata. Naprosto, po sistemu – kad odem ja, morat ćete otići i vi. I to se, doista i dogodilo. No dogodilo se i to da je papu Benedikta XVI., kojega javnost percipira kao prilično tvrdoga i nesklona promjenama, naslijedio papa Franjo, koji je upravo promjenama u Crkvi otvorio širom vrata. I to zahvaljujući opet isključivo Benediktovu odreknuću. Jer da se ono nije dogodilo prije pet godina, na današnji dan, ni pape Franje danas ne bi bilo na čelu Crkve.
Javnost se tada poigravala i s informacijama dobro informiranih vatikanista da je upravo Bergoglio bio najizgledniji protukandidat Ratzingeru u konklavama kada je njemački kardinal izabran za papu te da je Benedikt XVI., praktički, znao tko bi ga mogao naslijediti. No to su samo spekulacije, a vidljiva činjenica je da su Benedikt i Franjo u jako dobrim odnosima i da njihova suradnja, zacijelo, seže više od onoga što se može vidjeti u javnosti. Svojim dobrovoljnim odlaskom papa Benedikt XVI. u svakom je slučaju napravio važan pomak u shvaćanju službe Petrova nasljednika, a to je da ona ne mora nužno biti doživotna, već da papa sam sebe može umiroviti. Odnosno, kako se svojedobno našalio papa Ivan Pavao II. kada su ga pitali razmišlja li o mirovini, rekavši da to nije problem, ali da ne zna kome bi poslao zahtjev za umirovljenjem. Svetom Petru, možda. Odgovorio je na to pitanje svojim potezom njegov nasljednik
papa Benedikt XVI. prije pet godina. Potezom koji nije destabilizirao Crkvu s jedne strane, a s druge je nastavio kontinuitet papinstva. Doduše, kroz drukčiji izričaj Latinoamerikanca Bergoglia, kojemu je upravo Benediktov pontifikat omogućio još veće otvaranje Crkve, poziv na odlazak na margine i predanje Božjem milosrđu. Sve o što je Benedikt zagovarao za svoga pontifikata i u svojoj teologiji vrhunskog teologa. Tek nešto samozatajnije nego što to papa Franjo danas praktično čini.
