O lijepa, o draga, o slatka slobodo... Treći put pišem kolumnu nadahnutu Gundulićevim stihovima i notama Jakova Gotovca koji je u svojoj suiti “Dubravka” uglazbio zanosnu Himnu slobodi. U prvoj kolumni na tu temu, potkraj lipnja 2013. godine, napisao sam: “Trenutak u kojem je Jakov Gotovac za te stihove pronašao glazbu koja ih čini još uzvišenijima sasvim sigurno je jedan od zvjezdanih trenutaka hrvatske glazbe, umjetnosti i kulture. Osim stručnjacima, ti su stihovi i glazba izvan granica našeg jezika i kulture nepoznati. Ali, oni su univerzalni i oni dolaze iz istog izvora humanističkih ideala kao i Beethovenova prometejska Deveta simfonija”.
Povod navedenim rečenicama bila je noć između 31. lipnja i 1. srpnja 2013. u kojoj je Hrvatska slavila uspješan završetak dugotrajnog i mukotrpnog procesa pristupanja Europskoj uniji. Malo nakon ponoći na središnjem zagrebačkom trgu zaorila se Gundulićeva i Gotovčeva “Himna slobodi”. Bilo je tada lijepo zamišljati kako će ta velika glazba iz male Hrvatske odjeknuti svijetom kao njezina kulturna legitimacija i zvučni simbol. Ali nije. Hrvatska Himna slobodi sa svojom univerzalnom porukom i predivnom glazbom i dalje je ostala nepoznata izvan granica našeg jezika i kulture.
Samo dva tjedna kasnije ponovo sam pisao o tom djelu pod snažnim dojmom koji je na mene ostavila Himna slobodi koju sam tada prvi put uživo slušao u Dubrovniku, dok se na jarbol iznad Orlanda podizala zastava sa slovima Libertas, kao tradicionalni vrhunac ceremonije otvaranja Dubrovačkih ljetnih igara. I tada sam u Gotovčevu rukopisu čuo odjek Beethovenove Devete: “Ima jedno mjesto u obje kompozicije, stručnim jezikom rečeno jedna modulacija i korona, zbog koje mi se svaki put učini da se čitavo zvjezdano nebo nad nama i njegov etički kantovski odraz u nama zaustavljaju kako bismo zastali i opili se osjećajem jedinstva sa svakim ljudskim bićem i s čitavim svemirom. Razlog vlastita ganuća od takve glazbe sam sebi objašnjavam i uvjerenjem da se i Schillerovi i Gundulićevi stihovi, baš kao i Beethovenova i Gotovčeva glazba ne obraćaju samo narodima njemačkog i hrvatskog jezika na kojim su napisani, nego i čitavom svijetu, da Gundulićeva Dubravka nije samo Grad na hridi podno Srđa, nego čitav svijet.”
Naišavši na taj tekst nekoliko godina kasnije, u ljeto 2017. kratkim pismom javio mi se Pero Gotovac, sin Jakova, i sam skladatelj. Potaknut na razmišljanje postavio je sebi i meni retoričko pitanje zašto li se “Dubravka”, pod autorovom dirigentskom palicom, izvodila uvijek na Dan ujedinjenja. Mislio je na Kraljevinu Jugoslaviju koja je, eto, skladbom nastalom 1926. godine također kitila svoj praznik. Riječ je o glazbi čiju uzvišenost i plemenitost svaka država na ovim prostorima voli u ponekoj posebnoj prigodi okačiti poput ordena na svoje svečano odijelo ili uniformu, baš onako kao što se politička (i birokratska) zajednica Europske unije okitila Beethovenovom i Schillerovom “Odom radosti”.
Gledam tako u knjizi Snježane Banović o zagrebačkom HNK u vrijeme NDH plakat “Svečane proslave druge godišnjice hrvatske državne nezavisnosti” u organizaciji Glavnog ustaškog stana i Ministarstva oružanih snaga. I te večeri, 10. travnja 1943., vrhunac svečanosti bila je Gotovčeva “Himna slobodi”. Priredbu je režirao Branko Gavella, dirigirao je Matačić. Kao što znamo, intoniranje “Himne slobodi” uz podizanje zastave s natpisom Libertas svake godine 10. srpnja u Dubrovniku je tradicija koju je današnja Hrvatska, kao i sam festival, naslijedila iz SFRJ i onih mračnih vremena zatiranja svega hrvatskog. Ali, veličanstveni glazbeni stavak i dalje je ostao nepoznat izvan granica hrvatskog jezika i kulture usprkos svim tradicionalnim i protokolarnim izvedbama. Ili možda baš zbog njih, pred političkim uzvanicima kojima ni ta glazba, ni ti stihovi osobno nisu značili baš ništa, a kamoli program i nadahnuće.
A onda je došla veličanstvena večer u kojoj smo možda prvi put čuli “Himnu slobodi” onako kako treba, bez ikakva političkog konteksta i povoda, kao sjajno umjetničko djelo kojem priliči da okruni program sastavljen od majstorskih, u europskoj kulturi odavno kanoniziranih opernih ulomaka Glinke, Čajkovskog, Borodina, Puccinija, Leoncavalla, Verdija i Wagnera. Kao drugi dodatak i veliko iznenađenje za publiku koncertnog ciklusa Lisinski subotom, koja je nakon izvedbe skočila na noge i dugim ovacijama zahvalila na predivnom daru, Gotovčevu “Himnu slobodi”, uz vrlo točnu, razgovjetnu i očito studiozno naučenu dikciju Gundulićevih stihova, zanosno nam je otpjevao glasoviti Zbor Bavarskog radija praćen u finalu veličanstvenom tutnjavom čitavog Orkestra Münchenskog radija.
Nisam bio jedini u publici koji je proplakao, a kad se okrenuo prema publici suze je brisao i dirigent Ivan Repušić. Razumjeli su Nijemci ganuće i hrvatske publike i svog hrvatskog šefa-dirigenta. Ali, nije to bila tek puka jednokratna gesta. Večer kasnije, sretnom podudarnošću upravo 3. veljače, na blagdan sv. Vlaha, isti je program s istim takvim završetkom izveden i u Münchenu, uz radijski prijenos na postaji BR Klassik i televizijski na internetu. Taj koncert imao je i moderatora koji je njemačkoj publici spomenuo i veliki emocionalni naboj zagrebačke izvedbe, i svetoga Vlaha i Dubrovnik te, što je najvažnije, pročitao njemački prijevod Gundulićevih stihova. Publici u Münchenu, koja je “Himnu slobodi” čula prvi put, i prije nego što je utihnuo odjek posljednjeg akorda oteo se spontani i iskreni uzvik oduševljenja. I to nije sve.
Repušićeva je zasluga što će se Gotovčeva skladba, zajedno s djelima svih već navedenih autora, naći i na novom CD-u njegova orkestra i Zbora Bavarskog radija. Savršenom izvedbom njemački su nam glazbenici najbolje pokazali da je to djelo hrvatskog skladatelja svjetsko. Bio je to trenutak u kojem smo se opili osjećajem jedinstva sa svakim ljudskim bićem i čitavim svemirom. Svim državama usprkos, u snagu i poruku takve glazbe još uvijek vjerujemo.
I zato smo u Lisinskom te večeri plakali, zajedno s maestrom Repušićem.
