Svi problemi ljudskog roda dolaze od toga što čovjek ne može sjediti na miru sam u sobi – rekao je francuski matematičar, fizičar i katolički mistik Blaise Pascal – a da je imao pravo, vidimo mi danas.
Dozvolu za putovanje u Hrvatskoj zatražilo je 2629 osoba u samoizolaciji, 394 onih kojima je bila određena karantena i još je bar 28 zaraženih otkriveno kako šalabaza svijetom. Ako i ne vjeruju u virus i misle da je to neki igrokaz CIA-e, masona i Duboke države, zašto riskiraju globu od 8000 kuna ili čak dvije godine zatvora? Zašto vam sanitarne vlasti odrede da sjedite doma, i ni s kim se ne družite jer ste opasni za zdravlje drugih ljudi, a vi baš tada morate posjetiti roditelje, odvesti dijete u ambulantu, otići na gemišt, ispovjediti se ili pozvati prijatelje da vam pomognu renovirati kupaonicu? Pa zato što je najteže biti sam sa sobom.
Kada smo sami, javlja se onaj neugodni glas savjesti, podsjeća nas na sve što smo učinili pogrešno u životu, i što sve nismo učinili dobro, i što bismo sve još morali napraviti kad bismo imali hrabrosti, volje i snage. Naravno, može se i doma od toga pobjeći, tu je mobitel s društvenim mrežama, krvoločne igrice, televizor s kojekakvim kanalima, džin na polici i pivo u frižideru. Ali još je bolje odjuriti van, uroniti u nogomet, zaglušiti se u narodnjačkom klubu, posvetiti se karijeri ili zgrtanju novca. Tako ćemo steći zabavu, imetak i ugled, i s tim se svim nepotrebnim stvarima omotati dok ne budemo debeli kao onaj čovjek od gume s Michelinove reklame. Što čovjek dalje bježi od sebe, dalje će dospjeti u društvu.
Lažnim i praznim ljudima širom su otvorena vrata šoubiznisa i politike, i posvuda ih vidimo kako trčkaraju uokolo, smješkaju se fotografima, rukuju, grle i ljube, izlažući medijima svoju brižno njegovanu fasadu, privid stvoren samo da pobjegnu od sebe. I kako sad da takav čovjek, divan i srdačan, nezamjenjiv i neophodan, bude zaključan u stanu, sam sa svojim strahovima i zebnjama? Jer on nije samo šupalj, on ima i kompleks boga koji mora biti svuda nazočan – bez njega, najbeskorisnijeg od svih, sve bi se, misli on, raspalo kao kula od karata. Takvih ima u našem susjedstvu i u međunarodnoj politici. Vode države i gradove. Dapače, isprazna laprdala prirodno teže politici u kojoj se ništa ne radi nego isprazno blebeće.
“Idemo delati” zagrebačkog gradonačelnika isto je što i Trumpovo: “It’s good for business”. Ali što kada se ništa ne može napraviti i kada ne pomažu parole, jer svijet tone u kaos poput deve u živi pijesak, i nikakav osmijeh, nikakva gesta, nikakav ukaz tu ne može ništa? Zato se širom svijeta upadljivo razbolijevaju baš političari, jer nisu mogli prestati raditi to ništa što rade – jer da jesu, sveli bi se na svoju prirodnu veličinu, a to je ništa. Korizma, koja ovih dana završava, i karantena koja će očito još potrajati, zapravo su ista riječ – korizma” je došla od latinske riječi “quadragesima”, a karantena od talijanskog “quarantina” ili francuskog “quarantine”, što sve znači isto, četrdesetnicu, 40 dana izdvajanja.
U karanteni se odvajaju oboljeli, u korizmi grešnici; prvi čekaju zdravlje, drugi spas; bolesnike posvećuje liječnik, grešnike ozdravlja svećenik; jedni su na dijeti, drugi poste; prvi strepe za tijelo, drugi za dušu – ali i jedni i drugi jednako su bespomoćni, mogu samo sjediti i čekati. Ništa se ne može učiniti, ništa se ne treba poduzeti, ne možemo sami sebe izliječiti, ne možemo sami sebe spasiti. I korizma i karantena udar su na ljudsku oholost – treba imati povjerenje u druge, treba se podvrgnuti, treba slušati, treba šutjeti, treba čekati.
I korizmu i karantenu krše ponosni, oni bez kojih bi svijet propao, i nema razlike između ravnatelja zagrebačke bolnice koji nastavlja operirati iako bi trebao u izolaciju, i župnika s juga koji zove ljude na misu: i jedan i drugi misle da se nitko bez njih neće spasiti.
Ima priča o maharadži koji je imao četiri žene. Prva je bila skromna ljubav njegove mladosti, njegova pouzdana savjetnica, a druge su došle s njegovom vladavinom, lijepe, raskošne i ugledne, zbog kojih je prvu zanemario. Ali kada mu je kucnuo smrtni čas, nije mu se dalo u mrak poći sam pa je pitao svoje supruge da ga prate. Sve su ga odbile osim prve, one ignorirane: ona je jedina drage volje ostala uza nj. Taj maharadža, to smo mi, svatko od nas, a te divne nevjerne žene simboliziraju naš položaj, naš imetak i naše prijatelje; ona prva žena naša je duša. Da, teško je s njom sjediti na miru zatvoren u stanu.
VIDEO:Tvrtka iz Donjeg Kraljevca napravila je mobilne korona kabine kako bi zaštitili vozače od koronavirusa.
potpisujem