Papa Franjo ne prestaje iznenađivati hrvatske katolike. Prvo, nazivanjem patrijarha SPC-a Irineja “velikim patrijarhom” izazvao je razočaranje kakvo odavno nismo mogli vidjeti. Razlog: kako nekoga tko je zajedno sa svojim sljedbenicima učinio sve da Stepinac ne bude proglašen svetim papa Franjo može nazvati velikim?
Drugo, produljenjem roka kanonizacije nije ostavio ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj: ni one koji su se nadali i očekivali ni one koji uopće o tome nisu razmišljali. No i jedne i druge muči pitanje: koji su to razlozi naveli papu Franju na produljenje termina donošenja odluke?
Svojim govorom u zrakoplovu on je dao jasan i nedvosmislen odgovor koji treba poslužiti kao dobra “doza” za otrežnjenje mnogih usijanih glava:
“Stepinac je bio krepostan čovjek, stoga ga je Crkva proglasila blaženim. No u određenom trenutku u procesu kanonizacije postoje nejasne točke, povijesne točke. Molio sam se, promišljao sam to, tražio sam savjete i vidio da trebam zatražiti pomoć patrijarha SPC-a Irineja. On je velik patrijarh. Irinej je pomogao, napravili smo zajedničko povijesno povjerenstvo i surađivali smo. I Irineju i meni jedini je interes istina. I da ne pogriješimo. Čemu bi služilo proglašenje sveca ako tu istina nije jasna? Nikomu to ne bi služilo.”
Odluka o Međugorju nije priznanje
Nisam siguran da papa Franjo i članovi njegova tima nisu u cijelosti proučili (prekontrolirali) pristiglo izvješće o Stepinčevoj kanonizaciji. Razlog: Svetoj Stolici, posebno nakon Koncila, kao da nije imponiralo Stepinčevo djelovanje ni tijekom ni nakon II. svjetskoga rata. A sve zbog uspostavljanja dijaloga s ondašnjim socijalističkim zemljama.
A što se posebno pokazalo krajem 1971. kada je u Vatikanu u službeni državnički posjet došao Tito s najvišim državnim i partijskim službenicima. Stoga se s pravom postavljalo pitanje: ako je Stepinac u vrijeme svoga ratnog i poratnog nadbiskupovanja bio toliko neporočan – a za hrvatske katolike bio je upravo takav – zašto je Sveta Stolica samo 11 godina nakon njegove smrti uz najviše počasti primila njegove “progonitelje”?
Odnosno zašto sada Sveta Stolica privremeno zaustavlja već završeni proces kanonizacije i u njega uključuje SPC i patrijarha Irineja? Čini li to radi uspostavljanja dijaloga s istočnim pravoslavnim crkvama, ne uzimajući u obzir ni onda ni danas sve ono što je Stepinac činio iz svoje vjernosti prema Svetoj Stolici?
U slučaju hodočašća u Međugorje Franjina odluka naišla je na veliko odobravanje, ali s određenom dozom cinizma: zašto je morao čekati do sada, mogao je to učiniti još ranije, odnosno kako je “poštanska službenica” preko noći promovirana u osobu kojoj se može hodočastiti? Međutim, papa Franjo je i ovom prigodom dao do znanja: njegova odluka o mogućnosti organiziranja hodočašća ne smije biti tumačena “kao priznanje poznatih događaja koji još zahtijevaju ispitivanje sa strane Crkve”, tj. njegova odluka ne smije stvarati na bilo koji način “zabludu i dvosmislenost u doktrinarnome smislu”.
Ako pak malo bolje razmotrimo stvari, u oba slučaja papa Franjo vršio je službu tumača istinâ kršćanske vjere u čemu bi ga i drugi trebali slijediti. Naime, bilo to nama drago ili ne, i 1971. i sada u Vatikanu su zasigurno smatrali da u Stepinčevoj biografiji “postoje nejasne točke, povijesne točke”. Ako unatoč tome nitko od hrvatskih biskupa nije želio pomoći Franji u pronalaženju te istine, on se – da bi kao odgovorna osoba koja mora donijeti konačnu i pravičnu odluku – obratio nekome drugome, patrijarhu Irineju. Irinejeva privola da se formira zajedničko povjerenstvo radi traženja istine kako se ne bi pogriješilo u donošenju konačne odluke bila je dovoljna da ga papa Franjo nazove velikim.
Župu uzeo franjevcima
Temeljem te činjenice moglo bi se zaključiti da nitko od predstavnika Crkve u Hrvata nije želio svoje već “unaprijed zadano” mišljenje o Stepincu staviti na “ispitni stol”. I to – budimo dosljedni u svemu – zbog STRAHA. Kao da smo se privikli živjeti u strahu, a posebno oni koji žele biti “branitelji nacionalnih vrijednosti”. Ako nisu “na liniji” nacije i Crkve, ako se usude razmišljati malo drukčije nego što je to društveno poželjno, čeka ih neki oblik “društvene nepoželjnosti”, ponajprije u susjedstvu, u široj društvenoj zajednici pa potom – bogme – i na radnome mjestu. S njima nije dobro družiti se. A to su mnogi osjetili na vlastitoj koži.
Zaključak: u slučaju Stepinca može se dogoditi nešto dobro i korisno kao i u slučaju Međugorja. Papa Franjo zacijelo ide za tim. Kako znamo, zbog sukoba biskupa Perića i hercegovačkih franjevaca on nije mogao doći do cjelovite istine o tome što se u pogledu vjerničkog pastorala zbiva u župi Međugorje. Učinio je sljedeće: župu je uzeo od hercegovačkih franjevaca i stavio pod izravni nadzor Svete Stolice te imenovao povjerenika. Rezultat – i više nego obećavajući. Moguće je, dakle, očekivati da papa Franjo, zahvaljujući pomoći upravo patrijarha Irineja, a ne hrvatskih biskupa, razjasni nejasne povijesne točke i uskoro kardinala Stepinca proglasi svetim. Živi bili pa vidjeli!
1) Produljen rok kanonizacije - Produljenjem roka kanonizacije Stepinca nije ostavio ravnodušnim nikoga u Hrvatskoj: ni one koji su se nadali i očekivali ni one koji uopće o tome nisu razmišljali
2) Djelovanje tijekom i nakon rata - Svetoj Stolici, posebno nakon Koncila, kao da nije imponiralo Stepinčevo djelovanje ni tijekom ni nakon II. svjetskoga rata. A sve zbog uspostavljanja dijaloga s ondašnjim socijalističkim zemljama
3) Slučaj Stepinac kao slučaj Međugorje - U slučaju Stepinca može se dogoditi nešto dobro i korisno kao i u slučaju Međugorja. Papa Franjo zacijelo ide za tim
Poslušajte što je papa poručio za hodočašća u Međugorju
preobratio je naš papa mnoge revolucionarne ljevičare, vratio izgubljene ovce...čudni su putevi gospodnji... ..hrvat od navijek "dura" za boga jedinog