Iz dviju najvećih hrvatskih stranaka mjesecima odjekuje glasna tišina. Premda obje potresa nestranačkoj javnosti očita opća kriza – kriza ideologije i politike, kriza vodstva i “kadrova”, kriza građanskog povjerenja i javnog ugleda – koja u konačnici čini upitnim smisao postojanja političkih stranaka uopće i potresa temelje predstavničke demokracije, dužnosnici tih političkih organizacija ponašaju se kao da se ne događa ništa ozbiljno. Povremeno se oglasi kakav stranački disident ili disidentica koji ubrzo budu izbačeni iz stranke ili nagnani da je sami napuste. Tako su iz SDP-a odstranjeni Mirela Holy, Olga Muratti, Aleksandra Kolarić te članovi i dužnosnici lokalnih ogranaka u Dubrovniku, Đakovu, Varaždinu, Vukovaru, Zagrebu i drugdje. HDZ je iz svojih redova udaljio Jadranku Kosor, Milana Kujundžića, Jerka Rošina te dužnosnike i članove iz Duge Rese, Dubrovnika, Osijeka, Splita, Zagreba i drugih mjesta. Ako disidenti svojim heretičnim zamislima uspiju zaraziti još kojega člana stranke, raspuštaju se cijeli mjesni ogranci i imenuju stečajni upravitelji kojima je zadaća da srede stanje “na terenu” i otpadničku organizaciju vrate na pravi put.
Moglo bi se spekulirati o motivima takva ponašanja dužnosnika i članova vodećih hrvatskih stranaka. Moglo bi se razglabati o općoj podaničkoj političkoj kulturi u hrvatskom društvu kao plodu stoljećâ života ljudi u nedemokratskima i opresivnim političkim režimima. Moglo bi se prisjetiti glasovitoga Michelsova “željeznog zakona oligarhije” prema kojemu su svim političkim organizacijama svojstveni nedemokratski, oligarhijski obrasci ustrojstva i djelovanja. Moglo bi se pomisliti da su se hrvatske stranke razvile u snažno vrijednosno povezane političke obitelji – ne oslovljavaju se oni međusobno bezrazložno stranačkim drugovima i stranačkim prijateljima – čiji su članovi izgradili jaku međusobnu solidarnost koja odolijeva napadima izvana. Moglo bi se pretpostaviti da su razvili pravu ili lažnu svijest o tome da samo njihova organizacija shvaća što su opći državni i društveni interesi, da ih samo ona umije artikulirati i ostvariti te da stoga treba potisnuti sve unutarnje trzavice i sukobe kako se ne bi išlo na ruku protivničkoj političkoj snazi, a time naštetilo državi i društvu. Oni su ipak gori od nas, zar ne?
Uzor su Berlusconi i Šaron
Vjerojatno iza tišine stoje pomalo svi ti razlozi. No ipak je u njezinoj srži jedan jedini glavni razlog: interes stranačkih dužnosnika i članova da ne ugroze vlastite političke karijere ili izglede da ih ostvare. Oponirati šefovima stranaka koji vode neuspješnu vladinu i neuspješnu opozicijsku politiku, Zoranu Milanoviću i Tomislavu Karamarku, znači automatski biti izbačen iz kruga povlaštenih osobnih šefovskih oligarhija, makar do nekoga novog stranačkog prevrata nakon kojega će na prijestolje zasjesti novi ljudi koji će znati nagraditi protivnike svojih prethodnika. Odakle potječe tolika moć šefova stranaka? Njezin je glavni izvor pravo da formalno ili neformalno sastavljaju liste kandidata za izbore. Plasirati se na “prolazno” mjesto na listi postaje temeljni politički i egzistencijalni interes članova stranaka kojemu su podređeni svi drugi politički, društveni i moralni interesi i vrijednosti.
Političke stranke su najpripravnije za unutarnje demokratske reforme nakon što izgube na izborima. Poraz na izborima smatra se “majkom svih promjena”
Jedan od utemeljitelja ekonomske teorije demokracije, američki znanstvenik Anthony Downs, još je prije šezdesetak godina postavio temelje za razumijevanje političara i političkih stranaka. Političari, napisao je Downs, nikad ne teže tome da zaposjednu javne službe kako bi ostvarili neke političke koncepcije ili ideologije, nego im ideologije služe da ostvare svoje privatne interese. Cilj je djelovanja članova stranaka da steknu novac i moć koji su povezani s javnim službama. I članovi i dužnosnici stranaka nastoje svojim djelovanjem maksimirati osobne dobiti. Ukratko, stranke nastupaju s određenima političkim ideologijama kako bi pobijedile na izborima, a ne pobjeđuju na izborima kako bi ostvarile svoje ideologije. Ideologije su naprosto sredstvo za pridobivanje glasova birača i oruđe u borbi za vlast. Naivno je stoga zapomagati kako se HDZ na vlasti ne pridržava ideoloških načela kršćanske, a SDP socijalne demokracije. Kada izgube vlast, konstatirat će da su odstupili od svojih ideologija i programa, da im se moraju vratiti ako žele obnoviti povjerenje birača, a kada opet dođu na vlast, nastavit će po starome.
Ima li lijeka tome? Lijekovi se traže otkako su političke stranke nastale i otada ih se pokušava prisilno ili dragovoljno demokratizirati. Neke su države, kao Njemačka, zakonski obvezale stranke da budu demokratski ustrojene organizacije koje će svoja vodstva birati demokratskim putem. No velika je većina država, među njima i Hrvatska, prepustila samim strankama da urede unutarnje odnose. One su to povjerenje demokratskih država uglavnom zlorabile i internim dokumentima uspostavile autoritarne obrasce ustrojstva i djelovanja. To je najočitije u selekciji kandidata na liste koje se natječu na parlamentarnim izborima. Na osi uključenosti u proces selekcije kandidata – koja se kreće od svih birača preko svih članova stranke, stranačkih selekcijskih tijela i stranačke elite do predsjednika stranke – hrvatske stranke beziznimno su se svrstale na najekskluzivniji pol: kandidate na listama biraju najčešće de iure i gotovo beziznimno de facto šefovi stranaka.
Tu praksu u svijetu do krajnosti su doveli tvorci i bosovi personalističkih stranaka poput Silvija Berlusconija i nedavno preminuloga Ariela Šarona, o kojemu su, usput rečeno, u Hrvatskoj napisane tako nekritičke posmrtne ode da to izaziva istinsku zabrinutost. Šaronova stranka, Kadima ili Naprijed, u međuvremenu se praktično raspala, a Berlusconijeva Naprijed Italijo polako se, ali sigurno rastače. Nisu nazivi tih dviju stranaka slučajno odabrani. Još dvadesetih godina prošlog stoljeća razvila se neka čudna, teško shvatljiva, sklonost židovske političke desnice prema Italiji, koja se u suvremeno doba izrazila u Šaronovu preuzimanju modela Berlusconijeve stranke. Njih dvojica nisu previše krili da stranke koje su stvorili smatraju nekom vrstom privatnog vlasništva kojim smiju upravljati kako žele. No hrvatske stranke nisu nastale kao privatne organizacije pojedinaca pa ih pojedinci ne bi smjeli koristiti za gomilanje osobne političke moći i zlorabiti kao sredstvo uspostave i održavanja poslušnosti i podaništva članova. A šefovi hrvatskih stranaka čine upravo to. Postupak odabira kandidata za izbore pretvorili su u svoje “tajne privatne vrtove” u kojima čine što ih je volja, a svaki se član i dužnosnik, koliko god visoko bio pozicioniran, kloni oponiranja šefu svoje stranke kako ne bi ispao iz političke igre. Zato šute članovi najviših nacionalnih, regionalnih i lokalnih stranačkih tijela, zato su nijemi saborski klubovi zastupnika, zato su glave pognuli čak i rijetki pojedinci koji imaju nekakvo političko ime.
Ne promatraju članovi pasivno autokratsko ponašanje šefova stranaka i uskih stranačkih elita uvijek i svuda, nego ih često pokušavaju ograničiti raznim statutarnim sredstvima: ograničenjem broja parlamentarnih mandata dužnosnika na dva ili tri, ograničenjem broja godina koje mogu biti članovi parlamenta, utvrđivanjem kvote prema kojoj oni smiju činiti samo trećinu ili četvrtinu kandidata koji se nanovo natječu za javne položaje, zahtjevima da njihovu reselekciju podupru kvalificirane većine u selekcijskim tijelima, iznuđivanjem stranačkih predizbora na kojima kandidate izravno biraju svi članovi stranke. Na demokratizacijski pritisak članstva nerijetko se odgovaralo uvođenjem izravnog izbora predsjednika stranke. Naoko demokratski postupak skriva u sebi goleme nedemokratske potencijale. On daje pravo šefu stranke da se samo on može pozivati na izravnu demokratsku legitimnost i plebiscitaran mandat da vlada strankom i, ako je ona na vlasti, državom. To je, primjerice, učinio Milanović. Ako se već stranka opredijeli za izravne izbore predsjednika, zašto se tako ne bi birali i potpredsjednici stranke i članovi najvišega stranačkog tijela? Tako bi više pojedinaca steklo veću demokratsku legitimnost da suoblikuju politiku, suprotstave se šefu stranke i apeliraju na potporu članstva.
Demokratizacije i konsolidacija
Ako HDZ slučajno uvede izravne izbore, nipošto ih ne bi smio ograničiti na šefa stranke nego proširiti i na druge visoke dužnosnike. No teško će se to dogoditi. Prolazi vrijeme koje se općenito smatra najpovoljnijim za demokratizaciju unutarnjih odnosa u strankama, uključujući i izbor vođe i vodstva. To vrijeme određuju tri čimbenika. Prvo, stranke su najpripravnije za unutarnje demokratske reforme nakon poraza na izborima. Poraz na izborima smatra se “majkom svih promjena”. Drugo, usredotočenost na stranku prirodno je veća i lakša kada je ona u opoziciji nego na vlasti. U opoziciji se stranka može mnogo više baviti sama sobom, dok je na vlasti zaokupljena ponajprije državnim poslovima. I treće, stranke su podložne kontaminacijskom učinku, svojevrsnoj političkoj zarazi, pa kada jedna demokratizira unutarnje odnose, vjerojatnije je da će to učiniti i druge zbog pritiska vlastitog članstva i javnosti. HDZ se pokazao imunim na sve te okolnosti. Stoga nema izgleda da Karamarko demokratizira stranku. On stranku “konsolidira”, to jest centralizira moć i kontrolu u svojim rukama, hijerarhizira odnose, nagrađuje osobnu lojalnost – u cjelini, jača autoritarne obrasce ustrojstva i upravljanja HDZ-om.
Jesmo li mi, građani, osuđeni da budemo nijemi promatrači nedemokratske prakse u strankama koje vladaju Hrvatskom već gotovo četvrt stoljeća? Jesmo li doista tako nemoćni kako se čini? Jesu li odnosi u strankama njihova privatna stvar u koju se nema pravo miješati nitko izvana? Budući da se političke stranke, pa i autokracije u njima, financiraju proračunskim novcem svih poreznih obveznika, mogli bismo, primjerice, “složiti” jedan referendum s pitanjem: “Jeste li za to da se ukine proračunsko financiranje političkih stranaka?” Pa kada referendum uspije, neka stranke financiraju njihovi članovi stranačkim porezom, kao što se predlaže da crkve financiraju vjernici crkvenim porezom. Tako bi se nanovo od države okrenule društvu, nastojale pridobiti što više članova, odgovornije bi raspolagale oskudnijim prihodima, a svojom politikom i na vlasti i u oporbi nastojale bi se “svidjeti” širokim slojevima društva.
Zašto ne bi desne stranke financirao Todorić, a lijeve Tedeschi i Cuccurin ? Tako bi otprilike izgledalo financiranje stranaka ako se primijeni ova Kasapovićkina umotvorina ? I onda ona ovu svoju pisaniju pretenciozno nazove -političom analizom !? Kaj got !! Analogijom, neka škole financiraju oni čija djeca idu u školu, zdravstvo bolesni, itd. U ostalom. čemu proračun i porezi. Čemu i država. Drugar'ca Kasapović je tako i tako svoju "znanstvenu karijeru " izgradila na marksističkoj mantri o "odumiranju države ".