Strašna je nevolja zaprijetila saborskim zastupnicima koji su prvi put dobili svoju mekanu stolicu u dvorani na Markovu trgu. Njihova preplašena lica govore više od tisuću riječi. Usta im oblikuju rečenice poput “prijevremeni izbori dovest će do zastoja u radu institucija”, “ne možemo si priuštiti novu višemjesečnu blokadu” ili “zar trošiti 110 milijuna kuna na nove izbore dok ljudi kopaju po kontejnerima?”, a u sebi kao da preračunavaju bez koliko će novca ostati.
Taman im se sve posložilo, na početku su jednog divnog četverogodišnjeg prijateljstva s državnim proračunom, a sad im netko sve može oduzeti. Samo tako, zbog par glasova. Čovjek taman uzeo kredit, isplanirao si godišnji, uplatio polog za tri tjedna u resortu s pet zvjezdica u Šibeniku, a sad neki, o nebesa, zazivaju nove izbore!
Lica koja strepe hoće li uspjeti zadržati radno mjesto za koje znaju da im se više nikad neće ponuditi pokazala su sav jad i bijedu hrvatske politike. Koga zastupa političar koji toliko ovisi o fotelji na Markovu trgu? U čije će ime glasati kad mu se priprijeti prijevremenim izborima?
Je li, na primjer, taj Marin Škibola, izabran iz kvote Živog zida, da bi potom prešao u nezavisne, glasao za Gordana Jandrokovića ili za sebe? Kad poletarac zna da mu se više nikad neće pružiti prilika da postane parlamentarac, može li on trijezno zastupati svoje birače? Što ako je toliko opijen privilegijama da mu one zamućuju uvjerenja koja su ga dovela u Sabor? Što ako je Sabor sve što mu je ostalo, kao vjerojatno Tomislavu Sauchi, na primjer?
Kako bi se izbjegle takve situacije, to da egzistencijalna pitanja i paradoks “kvaka 76” remete koncentraciju narodnih zastupnika, bilo bi možda dobro pokušati s uvođenjem eksperimentalnog programa zastupnika volontera.
Na službenoj web-stranici Hrvatskog sabora pronašli smo da već postoji program koji se zove – “Volontiram u Hrvatskom saboru”. Cilj mu je, piše, “jačati povjerenje građana u najvišu demokratsku instituciju”.
Treba priznati da sjajno zvuči, no taj je program, na žalost, namijenjen samo – studentima. Zastupnici im kao mentori pomažu u iščitavanju prijedloga zakona, pripremi materijala za sjednice i istraživanjima.
Zbog nedostatka prostora u Saboru, mladi se volonteri snalaze u knjižnicama ili kod kuće.
Pustimo li malo mašti na volju, zašto i zastupnici ne bi doma, u miru, u fotelji u dnevnoj sobi, iščitavali materijale? Zašto voluntaristi ne bi postali volonteri? U Sabor bi dolazili samo na sat ili dva tjedno, na glasovanje. Platili bi im se putni troškovi do Zagreba i gablec.
Jalove i često iritantne rasprave su nepotrebne jer se ionako sve dogovara u stranačkim središnjicama. Uštedjele bi se stotine milijuna kuna, a ljudi bi lijepo radili ono što i prije izbora, i žrtvovali samo svoje slobodno vrijeme, što je mala žrtva za, kako to vole govoriti, boljitak svih građana i Republike Hrvatske.
Ako to ne bi vratilo povjerenje u najvišu demokratsku instituciju, ne znamo što bi.
Koliko često dolaze, što pričaju i komentiraju u Saboru, kakvim nesuvislim doskočicama barataju i koliko dobivaju plaće za sve to jednostavno je nacionalna sramota. Takve plaće neće dobivati nikad i kod nikoga. Svi zastupnici bi trebali volontirati prve dvije godine i ako se pokažu korisnim i vrijednima treba ima dati prosječnu plaću.