Pandemija je za mlade, najtraumatičnije životno iskustvo, koje će im obilježiti živote, na sličan način kao što je nama starijima život obilježio rat. Životi su nam se podijelili na onaj prije korone i nakon korone. Zato na doba prije korone gledamo kao na neko Zlatno doba relativne sigurnosti i prosperiteta, kojemu bismo se rado vratili. Voljeli bismo da s proljećem dođe i kraj kaosa koji nam je toliko promijenio živote. No, istovremeno znamo kako “happy end” još nije na vidiku i kako prava igra tek počinje - zbrajanjem svih posljedica odluka koje su donošene u vrijeme korone.
Neke od tih posljedica su već vidljive, neke još samo slutimo. Bez obzira na to što nije glavna vijest u medijima, tema svakodnevnih poskupljenja ne može se zaobići ni u jednom razgovoru. Odlazak do trgovine pun je “cjenovnih iznenađenja”, a već možemo vidjeti i redove za neke proizvode. Inflacija je glavna preokupacija u mislima ljudi dok kročimo kroz ono što je jedan političar nedavno nazvao “dugom tamnom zimskom noći”.
S gorkom ironijom možemo gledati statistike i brojeve koje nam nude, jer znamo kako je realna inflacija znatno veća od nominalne i kako plešemo na rubu hiperinflacije. Isti oni koji su nas muljali sa statistikama oko korone, sada nas uvjeravaju kako je inflacija još uvijek jednocifrena i pod kontrolom. Ma, kako da ne. U takvo što mogu povjerovati samo oni koji ne idu sami u trgovinu ili žive u balonu paralelne servirane stvarnosti.
Ali, čak i takve službene statistike djeluju dovoljno zabrinjavajuće, što samo znači kako je ekonomsko korito previše izbušeno i voda curi na sve strane, pa je pustaru realnosti sve teže sakriti. To znaju i vladajući (svih zemalja), pa se na sve strane pripremaju različite ekonomske mjere koje bi, navodno, trebale ublažiti posljedice ekonomske krize koja nam slijedi. Medijska pompa koja poput grčkog kora prati te mjere djeluje tragikomično.
U stvari se samo radi o zatvaranju očiju pred stvarnošću. Iskustvo nas uči kako “stavljanje inflacije pod kontrolu” i “fiksiranje cijena” obično završe u nestašicama i recesiji, a ona vodi ka tome da sve više ljudi gubi posao, što na kraju rezultira ekonomskim krahom. A ovaj bi mogao biti doista bez povijesnog pandana, jer nikad – ako izuzmemo socijalizam - nismo imali recesiju koja bi zahvatila sve segmente ekonomije.
Ironija je pritom u tome da kriza u koju ulazimo nije izazvana ekonomskim razlozima, već idiotskim odlukama mundane političke elite da zatvori čitavu ekonomiju pod izgovorom zaštite i navodne brige za građane, unatoč upozorenjima kako bi takve odluke mogle prouzročiti tragediju i krizu nesagledivih razmjera. Sada, kad račun stiže na naplatu, mjesta za izgovore od odgovornosti nema puno, jer i sami zagovornici zatvaranja priznaju kako mjere nisu imale smisla.
Zato se postavlja pitanje kako će ljudi reagirati na činjenicu da nas je politička elita svjesnom odlukom gurnula u ekonomsku recesiju, nezaposlenost i siromaštvo? Kakav će novi izgovor pokušati smisliti političari kada ih se bude pitalo zbog čega su poduzimali korake za koje su znali kakve će posljedice izazvati? Na koji će način sada pokušati vrijeđati inteligenciju ljudi? Kojim će klinom izbijati ovaj klin koji su zarili u živo meso društva?
Možda nešto od toga upravo sada možemo vidjeti ako pogledamo što se događa u Kanadi, koja naočigled svih postaje prva diktatura u anglosaksonskom svijetu. Tamo su kamiondžije iz solidarnosti izašli na prosvjede protiv vladinih mjera, koje njihovim kolegama koji se nisu cijepili onemogućuju normalan rad.
A sada gledamo kako kanadski premijer izlazi iz okvira ustavnih nadležnosti i putem državne prisile, pa čak i blokadom bankovnih računa, pokušava ugušiti prosvjed.
Da ironija bude veća, kao izgovor za korištenje državne represije protiv legitimnog prava na prosvjed, on je potegao argument kako su kamiondžije blokirale ekonomiju. Valjda će za ekonomski kolaps biti krive kamiondžije, a ne vlada koja je dvije godine glupim mjerama gušila svaku ekonomsku aktivnost? A svoju je bistrinu duha ovaj novopečeni tiranin pokazao potezom s blokadom računa prosvjednika, što je izazvalo pravi stampedo na banke, jer je time uništio povjerenje ljudi u banke.
Godišnji odmor političke neodgovornosti je završen i ružna stvarnost kuca na vrata političkih elita, a ne samo naroda. Izgovori sve manje prolaze i morat će se polagati računi. Može se ljude praviti budalama neko vrijeme, neke se može praviti budalama i cijelo vrijeme, ali ne može se sve ljude praviti budalama cijelo vrijeme. Ti ljudi će na kraju ustati kako bi obranili zdrav razum i svoje dostojanstvo. A kada je ljudsko dostojanstvo ulog, onda nema uzmaka.
Ovo sto im Trudeau radi je akt diktature! Di su ameri sad da im uvedu malo 'demokracije'? :P Ali ozbiljno, ako Kanada moze toliko nisko pasti pitam se šta će biti sa budučnosti demokracije