Život na rubu šume, gotovo u podravskom bespuću Prekodravlja, na kraju Ždale, uz samu mađarsku granicu, natjerao je zarana Peru Kolarića, danas 56-godišnjeg pučkog travara i kipara, da se sam brine za sebe.
Sve s mjerom
Kao građevinac - a tim se poslom bavio godinama - spoznao je, kaže, i onu stranu života koja ga je još više očvrsnula. Pogodila ga je i teška bolest probavnog sustava.
– Bolestan sam se godinama bespomoćno potucao po ambulantama, hrvatskim i mađarskim, da bih na kraju pronašao spas u lijekovima iz prirodnog okruženja – ispričao je Pero.
Počeo je s proučavanjem ljekovitih svojstava bilja, a prisjetio se, kaže, i priča predaka o pučkom liječenju i najtežih bolesti. Po okolnim livadama i šumarcima počeo je skupljati stolisnik, trputac, kamilicu, koprive, bazgu, vrbicu i druge trave te raznovrsno bilje, i iskušavati od njih pripravljene čajeve i napitke. I tako sve do danas.
– Time sam podizao imunitet organizma da bih se uspješno nosio s oboljenjima, koje je ojačano tijelo izoliralo i osudilo na odumiranje – dodaje ždalski travar, uz pripomenu da u svakom liječenju, pa tako i travarskom, mora postojati odlučnost i čvrsta volja da se pobijede tegobe.
No, upozorava, koliko god je štetno prekomjerno trošenje lijekova, tako je nepoželjno, pa i opasno, prekomjerno posezanje za prirodnim preparatima.
Članovi njegove obitelji, a i on sam, već godinama ne znaju za gripu ili virozu, što pripisuje trošenju vlastitih napitaka, kojima nerijetko opskrbljuje prijatelje i znance, među kojima se nađe i liječnika.
Međutim, rijetko kada poseže za istovrsnim pripravcima, jer u konačnici sve ovisi o stanju bolesti i organizma svakog pojedinca.
– Umnogome se griješi i s prehranom, koja je presudna za održanje imuniteta. Treba se vratiti prirodno uzgojenom povrću i voću, bez kemikalija, valja odbaciti industrijske prerađevine, ali i tešku domaću hranu.
Još bez izložbe
Tri sina podigli smo tako da nikad nisu okusili dječju hranu iz trgovine – ustvrdio je pučki travar Pero Kolarić, s puno vjere u ono što radi, a osim biljem bavi se i kiparstvom, koje mu danas također ispunjava svakodnevicu.
Posegnuo je za prikazom biblijskih likova i svetaca te crkvenih velikodostojnika, koje izrađuje iz armiranog betona, materijala koji se, kaže, u umjetnosti nije koristio još od vremena podizanja spomenika krajputaša.
Iako je izradio već stotinjak reljefa, križeva i statua, do danas nije upriličio niti jednu vlastitu izložbu.
Usprkos tome, njegova su djela rasuta diljem Hrvatske te susjedne Bosne i Hercegovine, a dospjela su i do Mađarske.
