Krenimo od kruha. Doći ću na analogiju sa zdravljem. Ni bez jednoga ni drugoga se ne može. Dakle, prvo kruh. U doba socijalizma uglavnom su ga pekle državne pekarne, barem onaj dio koji nije nastajao unutar domaćinstva. Od brašna iz državnih mlinova. Koji su mljeli državnu, privatnu i uvoznu pšenicu. Kruh i nije bio baš neke kvalitete, ni jeftin u usporedbi s plaćom, nije bilo baš nekog izbora u državnim dućanima. Još 1993. država se petljala u administrativno određivanje cijena (crnog kruha). Naređivala pekarima koliko moraju peći “socijalnog” kruha. Koji je u jednom trenutku zbog hiperinflacije svega ostalog postao jeftiniji i od stočne hrane. Pa se isplatilo svinje hraniti tim kruhom!
Onda je došla privatizacija i tog sektora. Danas se sva pšenica požanje na privatnim posjedima. Svi mlinovi su privatni. I tvornice kvasca. Država “ispustila kontrolu”, reći će nadobudni samoproglašeni čuvari socijalne pravde. A kruha koliko hoćete. I to kakvog! Desetine vrsta, oblika, težina, s najrazličitijim dodacima. Plus kifle, razna peciva, kroasani, mini-pice, piroške, kolači, što god poželite. Po pristupačnim cijenama. A sve, ponavljam, napraviše ozloglašeni privatnici. Kvalitetnije i jeftinije od državnih firmi. Adam Smith je ipak bio u pravu, barem na primjeru kruha u Hrvata. Ne bojimo se gladi. Kako god bujice života nekoga bacale, za kruh i vodu će biti svakome. Preživjet ćemo i najteže individualne životne nevolje. To je osigurano od državnog sustava socijalne skrbi. Država je pripremila državne (proračunske) kune, a ne pekare u svom vlasništvu. I ne imenuje direktore pekara. Niti ju je briga u kojem autu se direktor vozi. A ne zanima ni nas. Mi ćemo kupiti od onog tko nudi jeftiniji kruh iste kvalitete. Ili onaj bolji kruh uz istu cijenu.
A sada pređimo na usporedbu kruha i zdravstvene usluge. Ima li suštinske razlike između proizvodnje kruha i proizvodnje (pružanja) zdravstvenih usluga? Nikakve! Postupno iznoseći argumentaciju za ekvivalenciju proizvodnje kruha (hrane općenito) i proizvodnje “zdravlja”, spominjem lijekove. Koji se to bitni lijek proizvodi u državnim farmaceutskim tvrtkama? Niti jedan! Sve spasonosne i one druge lijekove proizvode tvrtke u privatnom vlasništvu. I ima ih koliko hoćete. Osim jednog. Nema cjepiva iz Imunološkog zavoda. Državnog, da podsjetim. To vam nešto govori?
Sada smo već spremni na udarni dio. Dakle, prava reforma zdravstva znači da bolnice treba privatizirati. Sve! Od KBC-a Rebro do Vukovarske, Pulske, Dubrovačke. Po analogiji s kruhom i lijekovima, vjerujte svojim očima i svom životnom iskustvu, povećat će se i količina usluga i njihova kvaliteta. Sigurno će se to dogoditi. I ne, to neće biti uzrokom socijalne nepravde. Nikako. Svima, i bogatima i siromašnima, i zaposlenima i nezaposlenima, i djeci i umirovljenicima valja omogućiti i zajamčiti društveno prihvatljiv (društveno dogovoren!) minimalan paket zdravstvenih usluga. To jamči država, zato i postoji. U sustavu socijalne skrbi. Sve ostalo je stvar osiguravajućih društava. Jednog državnog i koliko god treba privatnih. Individualna polica osiguranja tako je zbroj triju dijelova – zajamčenog državnog minimuma, obveznog osiguranja i privatnog osiguranja. Sva tri osiguranja bave se samo novcem, ne peku kruh niti operiraju kuk. Privatne pekare peku a privatne bolnice operiraju sve što treba. Kao što svaki od nas plaća kruh, tako će platiti i operaciju, svojom ukupnom policom. Ne plaća “država” zdravstvenu uslugu, već svaki građanin svojim ukupnim planovima zdravstvenog osiguranja.
Nestat će liste čekanja, kao što su preko noći nestali redovi za crni kruh. Gdje god država manipulira cijene ignorirajući ekonomske zakone, nastaju redovi i niži obujam zadovoljenja potreba. I obrnuto. Zdravlje košta. Priznajmo i platimo punu cijenu i pustimo konkurenciju da kontrolira troškove. Privatne bolnice (klinike, ambulante) neće zakazati. I još će izvoziti usluge. Kakav “outsourcing”, radna obveza, smjenski rad.
A koliki je taj zajamčeni zdravstveni minimalni standard? Kakav god se kao civilizirana zajednica dogovorimo! Ja bih osobno bio za viši od sadašnjeg stvarnog, koji je daleko niži od lažno obećanog. Čekate dvije godine na operaciju? Sramota! Ali ako sam za viši standard u zdravstvu, onda se moram nečega odreći. I vi, i vi.
>>Spajanje bolnica, manji broj kreveta i – 400 milijuna uštede
Vec mjesecima citam neoliberalne pamflete ovog ekonomskog strucnjaka i savjete u vezi svega i svacega, pa mi jedna stvar nije jasna. Ako je gospodinu Skegri sve tako kristalno jasno, zasto to svoje ogromno sveznanje nije iskoristio dok je bio ministar financija u vladi Nikice Valentica, pa nije uredio financijsko stanje u drzavi? Ovako smo morali cekati punih dvadeset godina - do Linica, da bi privatni poduzetnici raznih vrsta napokon poceli izvrsavati banalnu obavezu prema drzavi - redovito placanje poreza? Zasto ekonomski strucnjak Skegro nije poduzimao nista da sprijeci tadasnju privatizacijsku pljacku, potpisivanje stetnih ugovora po Republiku Hrvatsku, jeftinu rasprodaju nasim novcem konsolidiranih domacih banaka, itd, itd? Odgovor je jednostavan! G. Skegro bio je uhodani clan ekipe koja je sustavno upropastavala ekonomiju Hrvatske, i iz takvog ekonomskog kaosa, vjerujem, izvukao ogromnu financijsku korist, poput svih ostalih iz vladajucih krugova. Sva ta donedavna fukara naglo u to doba postaje ekskluzivni klub "uspjesnih poduzetnika" i "imucnih gradana", ekonomske i politicke elite u drzavi. Sve jasno, ne? P.S. I za kraj, za naseg ekonomskog strucnjaka poslovica: Poslije bitke, svi su generali!