Zeleni razvoj (green growth) termin je koji predviđa postupno preoblikovanje razvojne politike, investicija i potrošnje prema sektorima kao što su čišće tehnologije, energetska učinkovitost, zelena gradnja, obnovljiva energija, zeleni promet, vodno gospodarstvo, gospodarenje otpadom, održiva poljoprivreda i šumarstvo i održivi turizam. Većinom se takav prelazak dešava primjenom novih, niskougljičnih tehnologija (s malom emisijom stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene), s dodatnim pozitivnim utjecajima na okoliš, gospodarstvo i društvo. Pojedine zemlje, koje su vrlo hrabro, bez fige u džepu, krenule tim putem pokazuju veliki napredak. Najsvjetliji je svjetski primjer u tom smislu Južna Koreja, koja je 2008. strateški usmjerila svoju rastuću ekonomiju prema niskougljičnim tehnologijama i danas je takav razvoj postao glavna okosnica društva.
U posljednjih godinu dana Europska komisija objavila je nekoliko dugoročnih strateških dokumenata, u kojima razmatra na koji način je moguće ostvariti cilj na koji se obvezuje do 2050. godine. Plan za preobrazbu Europske unije u konkurentno gospodarstvo s niskom razinom ugljika predviđa smanjenje emisija stakleničkih plinova od 80-95%. Danska se tako obvezala do 2050. godine steći potpunu energetsku neovisnost korištenjem isključivo domaćih obnovljivih izvora energije, Velika Britanija je oformila Fond za niskougljični razvoj za lakšu implementaciju mjera predloženih kroz strategiju niskougljičnog razvoja, a u travnju ove godine u Njemačkoj je zabilježena veća proizvodnja električne energije iz obnovljivih izvora energije nego iz konvencionalnih izvora (ugljen, nafta i dr.).
Prošle je godine više od 70% svih novih kapaciteta u EU instalirano u tehnologijama za korištenje obnovljivih izvora energije, a kao prijelazni energent najčešće se koristi plin (u 22% slučajeva). Poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije uz istovremeno troškovno opterećenje postrojenja na fosilna goriva zbog emisija stakleničkih plinova znatno je promijenilo energetsku sliku Europe i učinilo obnovljive izvore energije favoritima pri biranju energenta. Cijene emisijskih jedinica uvedene kroz sustav trgovanja emisijskim jedinicama (ETS) ovih dana bilježe najniže vrijednosti jer se zbog ekonomske krize pojavio višak na tržištu pa im je i cijena drastično pala. Ako se sustav ETS kao takav održi u budućnosti i ako cijene emisijskih jedinica dostignu prognozirane vrijednosti od 20-30€/tCO2 u idućim godinama, ulaganja u konvencionalne izvore energije postat će ekonomski neisplativa. Kako pomoći da se taj rast preslika i kod nas? Je li moguće Hrvatsku u budućnosti brendirati kao zemlju održivog i ekološkog razvoja?
U rujnu 2011. godine Vlada RH usvojila je dokument "Strateške odrednice za razvoj zelenog gospodarstva“ kao osnovu za izradu konkretnih međuresornih aktivnosti razvoja zelenog gospodarstva u Republici Hrvatskoj.
Idući je korak u tom smjeru projekt „Potpora Republici Hrvatskoj u izradi strategije niskougljičnog razvoja“. Cilj je projekta pridonijeti regionalnim i globalnim koristima postignutim kroz aktivnu akciju za zaštitu okoliša, omogućujući dugoročno planiranje kroz načela održivog razvoja i održivo korištenje prirodnih resursa Republike Hrvatske. Razvoj izrade okvira za strategiju niskougljičnog razvoja Hrvatske vodi Ministarstvo zaštite okoliša i prirode uz potporu Programa Ujedinjenih naroda za razvoj u Hrvatskoj (UNDP) i Povjerenstva za međusektorsku koordinaciju za politiku i mjere za ublažavanje i prilagodbu klimatskih promjena. Povjerenstvo, u kojem se nalaze ljudi iz svih relevantnih ministarstava, instituta, fakulteta i civilnog društva osnovano je jer nije moguće da ovako ozbiljna „revolucija“ u korištenju tehnologija ovisi samo o jednom ministarstvu. Jedino širokim pristupom i razumijevanjem mogućnosti i prednosti koje pruža niskougljični razvoj može se doći do društvenog konsenzusa da takav razvoj nudi najviše ne samo za okoliš nego i za ljude i ekonomiju.
Sama strategija podijeljena je na nekoliko ključnih područja, odnosno sektora koji čine emisijsku sliku Hrvatske. Kroz takve sektorske radionice i kroz intenzivno sudjelovanje više od 250 stručnjaka iz relevantnih sektora, cilj je prioretizirati mjere koje mogu najviše pridonijeti ne samo smanjenju emisija stakleničkih emisija nego i razvoju zelenih poslova, domaće industrije i slično. Nakon što se prioretiziraju mjere, može se zasebno razmatrati kako ih ostvariti. Izvori financiranja bit će strukturni fondovi Europske unije, domaći postojeći fondovi i namjenska sredstva poput Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, Hrvatske vode, Hrvatska banka za obnovu i razvitak, ali očekuje se da će nove strateške odrednice doprinijeti i privlačenju domaćeg privatnog kapitala i stranih investitora u zelenu gradnju, razvoj i transfer tehnologija.
Sve u svemu, zeleni razvoj se već u nizu primjera pokazao kao pokretač razvoja, a ne kočnica, čak i u doba ekonomske krize. Države koje su hrabro uložile u takav razvoj danas su bliže energetskoj neovisnosti, otvorile su nova zelena radna mjesta, imaju ugodnije gradove, čišći zrak i vodu, zdraviju djecu... Trebamo li veći motiv od toga?
Teško da će biti bilo kakvog razvoja a kamo li zelenog uz ovakve kao što su Čačić, Linić, Milanović, Pusićka i onih prije njih s Vlaisavljevićkom na čelu. Ti su nas već odavna u crno zavili i teško da će se pojaviti bilo kakvo zelenilo i razvoj koje su u korjenu sasjekli. S ovakvima na vlasti možemo samo nazadovati a o nekom napretku samo sanjati i to je naša stvarnost, crna, ružna i tužna.