Nakon što su hrvatski rukometaši u finalu Svjetskog prvenstva u
Portugalu prije četiri godine pobijedili njemačke, predsjednika
Hrvatskoga rukometnog saveza Željka Kavrana njemački su novinari
upitali koliki je proračun našeg prvoligaškog kluba. On je, misleći na
proračune svih 16 klubova u ligi, pak odgovorio da je riječ o svoti od
šest milijuna eura.
I to je bilo nategnuto. Njemački su novinari brzo izračunali da
je riječ o 96 milijuna eura te dodali kako bundesligaši imaju oko 300
milijuna i kako ovih hrvatskih blizu stotinu milijuna i nije tako loše.
Shvativši da je došlo do nesporazuma, Kavran je prasnuo u smijeh.
Objasnio im je da je tih šest milijuna proračun cijele HRL. Nijemci su
se uhvatili za glavu, nije im bilo jasno odakle takvi rezultatski
uspjesi naših rukometaša, kako se s tim sitnišem može do svjetskog
zlata.
U Hrvatskoj postoji sustav od tisuću rukometnih luđaka, znanih i
neznanih, koji po klubovima rade s djecom: uče ih rukometu, kupuju im
često iz svog džepa sendviče, voze ih na utakmice, nabavljaju
dresove... objašnjavao je Kavran. Sugovornici su ga gledali
u čudu, oči su raširili još jače nakon atenskog zlata. Na taj
sustav čakovečki rukometni zaljubljenik, nekad i sam rukometaš, iznimno
je ponosan. Jer, Ivano Balić i njegovo društvo prvi su hrvatski
trofejni sastav s potpisom Made in Croatia.
Da, baš svi zlatni rukometaši stasali su u našoj ligi, a prve korake
načinili su u kadetskoj za koju se najviše zalagao baš Kavran kad je
prije 11 godina preuzeo ulogu čelnog čovjeka hrvatskog rukometa. Pola
sata nakon što je izabran ponudio je i ostavku, jer neki nisu bili za
takav projekt. A on bez kadetske lige nije želio u taj posao. Usporedno
s trofejima koji su punili vitrine, Kavran i njegovi suradnici
organizirali su i velika natjecanja.
Prvo, Europsko prvenstvo rukometaša 2000., a tri godine nakon toga i
Svjetsko prvenstvo rukometašica. Rukometaši su postali sportski heroji
nacije pa se pod vodstvom prvog od tisuću luđaka krenulo i u akciju za
dobivanje domaćinstva megapriredbe, Svjetskog prvenstva rukometaša. I,
gle čuda, i u toj je utrci Hrvatska pobijedila, premda, za razliku od
suparnika, nema dvorane propisanog kapaciteta za takve spektakle.
Vlada je, što je bio uvjet za kandidaturu, poduprla projekt
organizacije SP-a, a zainteresirani gradovi domaćini dali su jamstva da
će dvorane biti sagrađene na vrijeme. No, kako vrijeme nije saveznik,
stigli su i problemi, a u loncu je uzavrelo kad je Vlada predložila
donošenje takozvanog rukometnog zakona. Njime bi se dobilo vrijeme da
dvorane budu gotove, Hrvatska bi tako napravila novi korak ne samo u
sportskoj promociji, ali mnogo je onih koji su se takvu putu žestoko
usprotivili videći u njemu i mogućnost za poslove ispod žita.
Kavran i njegovih tisuću luđaka svojim entuzijazmom zakotrljali
su veliki kamen. No, uz brdo ga moraju odgurati drugi, dvorane ne grade
rukometaši. Uostalom, neće ih ni samo oni rabiti, osobito ne onu
ključnu u cijeloj priči, zagrebačku arenu, koja je uvjet bez kojega se
ne može. Pa sada rukometno društvo mora čekati. Riječ više nije samo o
sportu nego i o politici, a tu oni više "nisu doma".
OSOBA TJEDNA
Željko Kavran: U politici 'više nije doma'
