Ekonomski stručnjak Željko Lovrinčević s Ekonomskog instituta u Zagrebu upozorava da Vlada mora iskoristiti vrijeme povoljnog vanjskog okruženja i porezne reforme za provođenje strukturnih reformi, a kako nam se ne bi dogodila situacija od prije deset godina kada to nismo učinili, pa nam je i uz upola manji javni dug i niži strukturni deficit nego sada nastupila velika kriza.
Što se iščitava iz najnovijeg izvješća EK o stanju ekonomije?
Ključan problem koji se može iščitati je niska stopa rasta potencijalnog BDP-a, a sve se sažima u problem niske proizvodnosti koju Hrvatska ima. Samo je proizvodnost ključ koji nam može pomoći u dugoročnom rastu ekonomije, što možemo ostvariti uz više rada, ali to je teže ostvarivo zbog demografskih kretanja ili ulaganja kapitala jer nema novca za velike državne projekte. Vidjet ćemo samo manje projekte koji se financiraju novcem fondova EU te privatne investicije.
Zašto je proizvodnost slaba?
Glavni je razlog već godinama spominjano izbjegavanje strukturnih reformi. U javnom sektoru broj zaposlenika nije se smanjivao, imamo problem u mirovinskom sustavu u kojem nije učinjeno ništa, jako malo na području socijalne skrbi, pravosuđe još uvijek ne funkcionira, a o teritorijalnom preustroju gotovo se više i ne govori. Nije ni bilo promjena kod institucija koje podupiru gospodarstvo.
Ipak, okruženje je zasad dobro, no imali smo ga u i u prošlosti, ali ga nismo na vrijeme iskoristili...
Gospodarstvo raste jer su cijene energenata još uvijek niske, kao i cijena kapitala. Imamo i našu sigurnosnu rentu već četvrtu godinu, tj. turizam, ali turizam uvijek ovisi o konkurenciji. Zato bismo i bez Vlade rasli oko dva do 2,5 posto, dok je porezna reforma pospješila rast još 0,5 posto. No iscrpit će se i učinci porezne reforme. Stoga, ostale su nam dvije godine za ozbiljnije strukturne reforme, odnosno sve dok imamo pozitivne čimbenike izvana. Ako ih ne iskoristimo, dogodit će nam se potencijalna stopa rasta koju nam EK i predviđa – jedan posto. Zato mislim da se politika ne smije uljuljati kako nam se ne bi dogodila situacija kakvu smo imali od 2003. do 2007., nakon čega smo se osvijestili i upali u krizu, najdulju u odnosu na ostale zemlje. Ako se Vlada uljulja, onda nam nakon povoljnog makroekonomskog okruženja koje sada imamo može uslijediti društveni kanibalizam.
Deficit i javni dug popravljaju se, a raste i BDP, koliko je to održivo?
Moja je procjena da će lanjski deficit završiti na razini oko 1,5 posto BDP-a i da ćemo izaći iz procedure prekomjernog deficita. Smanjuje se i javni dug, ali veći pad sprečava niska stopa potencijalnog rasta. Zato moramo biti učinkovitiji u smislu produktivnosti, jer nema sigurnog čimbenika za manji javni dug i bolji životni standard. Postoji i puno potencijalnih obveza za proračun kao što je slučaj švicarski franak, Ina – MOL... što ne treba podcjenjivati jer je njihova visina oko 15 milijardi kuna. Mislim da će do kraja mandata javni dug biti na razini od 81 posto BDP-a. No, tada će već i doći novi ciklus rasta kamata s kojima ćemo servisirati dugove, što je opet prijetnja za rast javnog duga. Prema mojim procjenama, stopa dinamike rasta na prijelazu godine prešla je 3,5 posto.
Cijene energenata već rastu, koliko će se poskupljenja odraziti na životni standard?
Ovu godinu počeli smo s inflacijom od 0,9 posto, što je niže nego u ostatku EU, jer imamo nisku međugodišnju cijenu energenata. Međutim, radikalna promjena uslijedit će od travnja i prema kraju godine zamah inflacije bit će veći i premašit će dva posto.
Rastu i parametri – izvoz, zaposlenost... što i EK spominje u izvješću.
Izvoz raste, ali je teško ustvrditi koliki je stvarni udio izvoza, a koliko se odnosi na provoz roba. Isto je teško utvrditi i za tržište rada, jer se ne zna je li do rasta zaposlenosti došlo zbog pada nezaposlenosti ili je on posljedica iseljavanja. Oporavak koji je siguran jest onaj u radno intenzivnim djelatnostima, tj. uslugama.
Govori se u posljednje vrijeme o ubrzanom uvođenju eura, kakve su nam za to šanse?
Bitnije nam je da kroz četiri do pet godina zadovoljimo kriterije s kojima možemo ući u tečajni mehanizam, kako bismo imali manju premiju rizika. Uz konsolidaciju javnog duga, treba i smanjiti strukturni deficit koji je velik zato što rastemo iznad potencijala. Tek budemo li imali kontinuitet stabilnih javnih financija, onda možemo govoriti o uvođenju eura.
Specifičnost nam je i drukčija integracija u EU.
Da, hrvatski resursi integriraju se kroz inozemna vlasništva, ali ne i građani, koji se sve više integriraju izvan zemlje, tj. iseljavaju se. To se u drugim tranzicijskim zemljama nije događalo. Kod nas se to događa upravo zbog situacije kakvu imamo, a koja se opet svodi na potencijal rasta od jedan posto.
Bili ste među prvima koji ste upozoravali na veliku prijetnju problema demografije.
Kod nas su se preklopila dva problema – prirodno starenje i iseljavanje. Iseljavanje ovisi o tome koliko ste posložili institucije, a kod nas je tu progres spor. Starenje se ubrzano događa. Na kraju se naš mirovinski sustav sve više pretvara u sustav socijalne skrbi. Zdravstveni sustav funkcionira, ali ne može se do usluge pa se događa erozija kvalitete i loš pristup usluzi. Sve je to dugoročno neodrživo, društvo nam stari, ali se ne bogati i zato je potrebno istraživački pristupiti tom fenomenu.
>> Da bismo obuzdali javni dug BDP do 2019. mora skočiti 14%
Dokle god su svi sektori a posebno sektori proračuna prvi na jaslama i ispred realnog sektora nema naprijed. To se može promijeniti strukturnom reformom, no ona bi zahvatila spomenute prve na jaslama pa se oni tome protive. Po njihovome oni su najpotrebniji za državu i oni svi zdušno rade svoj posao, odakle dolazi novac nije ih puno briga, samo žele da se njih prve podmiruje, dakle imamo već „društveni kanibalizam“ na dijelu.