Pola milijuna Njemica i Austrijanki sudjelovalo je u ratnim zločinima ili su ih same počinile Prije desetak godina knjiga “Hitlerove furije” američke povjesničarke Wendy Lower izazvala je nemalu pozornost i domaće javnosti. Knjiga se bavi ženama u službi Trećeg Reicha, njihovom transformacijom iz prosječnih djevojaka, domaćica i supruga u nemilosrdne provoditeljice politika režima koji je označen najzločinačkijim u povijesti. Uskoro će se, 8. travnja, na kanalu Viasat History početi prikazivati dokumentarna serija “Žene pod Hitlerovim stijegom” koja se bavi istom tematikom, a u kojoj je jedna od sugovornica upravo Wendy Lower s kojom smo imali prilike razgovarati te nas je provela kroz tamnu priču o ženama u Hitlerovoj službi. Procjenjuje da je čak pola milijuna Njemica i Austrijanki ostalo nekažnjeno za zločine u kojima su pomagale ili ih same činile. Ta je tvrdnja potkrijepljena dokumentima iz arhiva propalog Reicha te iskazima svjedoka prikazanih u njezinoj knjizi. U ovoj dokumentarnoj seriji možemo se o tome osvjedočiti i kroz ekranizirane priče o tim ženama čiji zločini često nisu ništa manji od onih njihovih osuđivanih muških kolega. Kada se govori o Njemicama i Austrijankama kojima se serija bavi, zanimalo nas je ima li primjera poput Irme Grese, notorne čuvarice logora u Ravensbrücku i Auschwitzu koja je kasnije osuđena na smrt i pogubljena zbog svojih zločina.

– Da, imamo sličnih primjera. Možemo tvrditi da je njihovo ponašanje i još strašnije i šokantnije od njezina. U poglavlju “Ubojice” prikazujemo Ernu Petri, Johannu Altvater, Getrud Siegel… One nisu uvježbavane da bi ubijale, nisu radile u logorima, već su bile izvan logorskog sustava. Bile su u tradicionalnim ulogama supruga, partnerica u nacističkim imperijalnim naporima na istočnim teritorijima, gdje se nalaze na poljima smrti, sustavu krvave zemlje, kako ih je netko nazvao. I njih je teže shvatiti jer im nitko nije zapovjedio da ubijaju. No one ipak nastoje iskazati svoju lojalnost što čuvarice u logorima nisu morale. Opet, te čuvarice nisu izmanipulirane da bi to postale, njih se regrutiralo u sklopu nacističkih odredbi da neudane djevojke od 17 do 25 godina imaju radnu obavezu. One bi se jednostavno javile vlastima pa su poslane u logore. Nitko ih na to nije tjerao, iako često drugog posla za njih jednostavno nije bilo. No sviđala im se mogućnost da dobiju malo vlasti i moći, da budu u uniformi, dio sustava. Oko četiri tisuće žena radilo je u logorskom sustavu, govoriti kako su tamo morale ići prisilno pogrešno je i distorzija istine i činjenica – rekla nam je američka povjesničarka.

Kakva je bila Irma Grese, svjedoči i nadimak koji su joj dali logoraši – “Hijena Auschwitza”. Zbog svojih je zlodjela u povijesti ostala zapisana kao najmlađa ženska osoba pogubljena po britanskom zakonodavstvu, imala je tek 22 godine. Erna Petri, o kojoj Wendy Lower govori u seriji, bila je udana za Horsta Petrija. Taj čovjek uživao je u premlaćivanju Ukrajinaca, Poljaka i Židova, sudjelovao je i u masovnim ubojstvima Židova u Poljskoj odmah pored imanja koje mu je dano. Zna se da je sudjelovao u ubojstvu 15 ukrajinskih seljaka koji su optuženi da su davali hranu partizanima. Silovao je sluškinje koje su im dodijeljene za održavanje kuće na imanju. Osobno je ubio četvoricu Židova koji su pokušali pobjeći iz transporta za logor, i to tako da je prvo poslao suprugu i njezinu gošću kući te su one u pozadini slušale pucnjeve kojima ih je smaknuo. No sama Erna nije bila ništa bolja, maltretirala je radnike na imanju, pucala im iznad glava dok je to gledao njihov sin. S mužem je znala odlaziti u lov na Židove koji bi uspjeli pobjeći, a potvrđeno je da je četvoricu i ubila. Najstrašniji zločin bio je ipak kada je u Lavovu pronašla šestoricu dječaka u dronjcima pored ceste. Doznavši da su pobjegli s vlaka za logor Sobibor, odvela ih je kući, odjenula i nahranila čekajući muža da se vrati kući. Kako se on nije vratio nekoliko sati, sama ih je odvela u šumu, do jame u koju su bacali Židove te ih jednog po jednog likvidirala. Sama je imala dvoje djece. Par je čak uspio cijelih 16 godina izmicati pravdi nastanivši se u Istočnoj Njemačkoj. No 1961. suđeno im je nakon višemjesečnog ispitivanja. On je pogubljen, ona osuđena na doživotni zatvor koji nije prekinuo ni pad Berlinskog zida, no puštena je 1992. zbog zdravstvenih razloga. ohanna Altvater 1942. Stigla je u Ukrajinu na mjesto tajnice oblasnog čelnika Nacističke stranke Wilhelma Westerheidea. Nakon rata optužena je da je u getu držala židovskog dječaka za noge i ubila ga udarivši mu glavom u zid. Optužena je i da je izbacila židovsku djecu kroz prozor na trećem katu bolnice, a zatim poslala osoblje da izađe na pločnik kako bi se uvjerili da su sva djeca mrtva. Nakon rata se udala i uzela suprugovo prezime Zelle. Neko je vrijeme radila kao socijalna radnica, ali je na kraju izvedena pred sud zajedno sa svojim bivšim nadređenim Westerheideom. Na kraju su na nižem sudu oslobođeni 1979. kao i na višem sudu u prosincu 1982., oba puta zbog kontradiktornih svjedočenja i općeg nedostatka dokaza. To je jedan primjer kako su nacističke zločinke izmicale pravdi.

– Izuzetno je teško bilo dokumentirati njihove zločine. Jer, u velikom broju slučajeva radilo se o osobama koje su bile dio sustava, neke institucije, a onda periodično odlazile u zone ubijanja, sudjelovale u njima i onda se vraćale na svoja radna mjesta. Tako je dokumentacija o tome štura, a teško je očekivati da će biti onih koji će nakon rata istupiti i priznati ta zlodjela. Također, one su u svemu tome sudjelovale zbog vlastite sigurnosti, one nisu bile čuvarice ili nekakve profesionalne progoniteljice. Na djelu je bio genocid po istočnoj Europi, rušila su se društva zbog njemačkog nastojanja da se za njih stvori ‘životni prostor’ te su se obitelji selile u te zone, a čak pola milijuna žena sudjelovalo je u svemu tome. Bio je to kolonijalni projekt u kojem su one bile dio sustava i sudionice. One sebe ne gledaju tako, tamo su poslane da budu učiteljice, socijalne radnice. I danas vidimo takve osobe, primjerice u Putinovoj Rusiji, one sudjeluju u propagandi. Jedna je, primjerice, Marija Lvova Belova koja je nedavno optužena od Međunarodnog suda za ratne zločine zbog zločina otimanja djece. Ona je ruska Inge Viermetz koja je za nacističke Njemačke otimala djecu i prisiljavala ih da se asimiliraju kao dobri Nijemci i smještala ih u njemačke domove u sklopu projekta Lebensborn. Sve te žene sudjelovale su kako su mogle. Kada su se uvjerile da je to ta “revolucija”, budućnost, svrstale su se u taj rat do istrebljenja – kaže američka povjesničarka.

Zanimljivo je da je Viermetz oslobođena optužbi na suđenju u Nürnbergu, na kojem je bila jedina optužena žena, i to zbog opravdanja da je bila niže rangirana te je otimala djecu zbog suosjećanja. Čak je 1950. godine sud u Münchenu potvrdio kako je “denacificirana”. Naravno, bilo je i pozitivnih primjera.

– Nekoliko je prominentnih slučajeva, poput Sophie Scholl koja je sa svojom sestrom Inge aktivno prosvjedovala na sveučilištu u Münchenu. Nakon poraza kod Staljingrada počele su distribuirati i letke zbog čega su je i pogubili. Bilo je puno takvih žena koje su svakodnevno činile dobro, skrivale progonjene ili ih obavještavale o predstojećim progonima te pružale druge vrste pomoći. Nije bilo organiziranog otpora, no treba uvijek imati na umu o kakvom se društvu tu radi. Njemačkoj je ženi nacistički sustav dao moć, primjerice, nad židovskim muškarcima, znamo da su bili proganjani, prisilno sterilizirani i tako dalje. Ta mogućnost dominacije žene nad muškarcem za ono je doba općenito bila neobična, pa i u nacističkom sustavu dominirali su muškarci. A ipak je bilo žena koje nisu koristile tu priliku. Kada pogledate kakav je bio Himmlerov aparat straha, kakvo je bilo cijelo to društvo, nezamislivo je da bi netko mogao i pomisliti da samostalno može nešto promijeniti. Nažalost, sve je i ostalo na tim individualnim pokušajima spašavanja. Za puno se takvih priča poslije rata doznalo, ali nije bilo klime u Zapadnoj Njemačkoj i posebno Austriji da biste se time mogli ponositi, o tome razgovarati. Suprotno, gledali su vas kao izdajicu. Poželjno je bilo biti lojalan sustavu. Poznata je priča o Mariji Seidelberger koja je živjela nedaleko od logora Dachau i bila je uključena u otpor te je deset godina prije smrti dobila počast od njemačke vlade za građansku hrabrost. No kazala mi je da je zbog svojih postupaka u vlastitom susjedstvu bila kritizirana. Takve priče i dalje je teško otkriti. I u jednom i u drugom slučaju, i kada bi žene bile iznimno nasilne pokazujući tako odanost svojim muževima i sustavu, ili kada bi za ono doba previše dobronamjerne prema žrtvama, nije se nakon rata moglo o tome najslobodnije govoriti. Naime, Sophia Magdalena Scholl bila je njemačka studentica i antinacistička politička aktivistica, aktivna unutar grupe nenasilnog otpora Bijela ruža. Osuđena je za veleizdaju nakon što je pronađena kako sa svojim bratom Hansom dijeli antiratne letke na sveučilištu u Münchenu. Zbog svojih postupaka pogubljena je giljotinom zajedno s bratom Hansom i kolegom Christophom Probstom. Kada se pak govori o suprugama najviših nacističkih dužnosnika, ističe se slučaj Magde Goebbels, odnosno njezina ubojstva svoje djece te samoubojstva. Sudbine supruga ostalih Hitlerovih najbližih suradnika slabo su poznate.
– Neke od tih priča vrlo su zanimljive. Primjerice, Erica, supruga admirala Ericha Raedera, jednog od ključnih nacističkih pomorskih zapovjednika, i nakon što je on osuđen na doživotni zatvor nastavila je s vrlo otvorenom i glasnom medijskom kampanjom tvrdeći da je njezin muž nevin. U toj njezinoj priči Nijemce su saveznici tretirali gore nego Nijemci Židove, kao da su oni zapravo žrtve! Tako je, po njoj, i njezin muž bio žrtva saveznika te ga treba osloboditi. On je bila efikasna u svom djelovanju pa je njezin muž i oslobođen 1955. godine u općoj histeriji oko amnestija zbog američkih pokušaja da se u dolazećem hladnom ratu održe dobri odnosi s njemačkom vojskom koja će postati Bundeswehr. Zna Irma Grese dobila je nadimak “Hijena Auschwitza”, a zbog zlodjela postala je najmlađa žena pogubljena po britanskom zakonodavstvu mo da je bilo kompromisa kod amnestiranja nacista. No vratimo se suprugama ratnih zločinaca, imamo i primjer žene Hansa Franka, Brigitte, koja je do kraja rata živjela u Bavarskoj u koju je pobjegla iz Poljske te je ostala živjeti u Münchenu sve do 1959. godine. I ona i Himmlerova udovica Margareta koja je umrla u Münchenu 1967. godine ostale su nakon rata aktivne u ilegalnim nacističkim pokretima koji su pomagali veteranima SS-a zastupajući tezu da su Nijemci žrtve odmazde Židova, da im se radi isto što i nakon Prvog svjetskog rata i Versailleskog sporazuma. Dakle, te ideje nisu nestale s padom režima, pogotovo ne među najviše rangiranima koji su ostali lojalni Hitleru. Na kraju, on im je oporučno i naložio da i dalje provode politiku koju su započeli obraćajući se zapravo nekim budućim generacijama potencijalnih neonacista. Pa su tako oni koji nisu pogubljeni ili se nisu ubili nastavili to na ovaj ili onaj način – kaže Wendy Lower. Treba svakako spomenuti i Emmy Göring, glumicu koja se udala za Hermanna Göringa, a u svojem društvu volio ju je imati i Adolf Hitler te je ona često bila na društvenim događanjima. Zbog toga si je sama nadjenula nadimak Prva dama Reicha te je time zaradila animozitet Eve Braun koju i tako nije podnosila, ali i samog Hitlera koji je tražio da se Evu tretira s više poštovanja. No nakon rata denacifikacijski sud proglašava je nacisticom i osuđuje na godinu dana zatvora, konfiskaciju trećine imovine te pet godina zabrane glumačkih nastupa. Pred smrt je napisala i autobiografiju o životu sa svojim mužem, zapovjednik Luftwaf­fea, s kojim je vodila raskošan život pa je on čak u čast rođenja kćeri Edde organizirao let 500 zrakoplova nad Berlinom. Umrla je u malom stanu u kojem više nije bilo ni traga raskoši. Naravno, i u satelitskim režimima nacističke Njemačke žene su imale svoju ulogu pa i taj dio povijesti zaslužuje da se njime pozabave stručnjaci.
– Nisam se susretala s toliko slučajeva s prostora bivše Jugoslavije, poput žena u ustaškom pokretu, ali to je zaista izvrsna tema. Istraživala sam neke latvijske žene, etničke Njemice koje su živjele u tim područjima pa su dobivale status od novih vlasti. Te folksdojčerice sudjelovale su u nacističkom sustavu pa tako i u holokaustu. Nadam se da će se više ljudi baviti rumunjskim, mađarskim ženama, Ruskinjama i Ukrajinkama i njihovim ponašanjem. I to je izazovno istraživanje jer također morate ići slučaj po slučaj, istraživati osobne biografije i nastojati ne generalizirati jer treba imati na umu što je ženama moguće učiniti u tom kontekstu – kaže naša sugovornica.