O njoj sve stane u jednostavnu rečenicu - on je najsjajnija zvijezda operne scene 20. stoljeća. Štoviše, već s 15 godina Zinka Kunc imala je toliko dobro postavljen glas da je mogla pjevati visoki cis. Pjevanje je učila kod poznatog češkog baritona Jana Ouřednika, neko vrijeme člana Zagrebačke opere, Marije Kostrenčić, asistentice Milke Trnine, čijem umijeću vokalne pedagogije mogu biti zahvalni mnogi hrvatski vrhunski pjevači.
Glas stoljeća
No zavidnu razinu pjevačke kreacije koju je postizala već na samome početku karijere najviše duguje bratu Božidaru, skladatelju i pijanistu. Rođena u Zagrebu 1906. godine, ovaj “glas stoljeća” kako su joj tepali i Amerikanci, svoj prvi javni nastup odradila je 1925. pred mikrofonom odašiljača Radio Kluba Zagreb na izložbi u Zagrebačkom Zboru, još prije nego što je redovito proradila Radio-stanica Zagreb. Ipak tada, kako to nekako uvijek i biva, nije ju uspio prepoznati ravnatelj Zagrebačke opere Fridrik Rukavina, pa je debut Zinke Kunc, tada udane Vilfan, zapravo bio u Ljubljani 29. listopada 1927. Debitirala je naravno, kao Leonora u Trubaduru. Uspjeh u Ljubljani bio je velik, a njegovi odjeci u Zagrebu još veći, piše tako Marija Barbieri za Opera.hr, pa ju je Rukavina morao pozvati. Ponudio joj je Margaretu u Faustu nadajući se da je neće prihvatiti, ali ona nikada nije uzmicala, prihvatila je izazov i 6. prosinca 1927. na gostovanju poljskog tenora Stanislawa Drabika (1900-1971) nastupila prvi put u zagrebačkoj Operi.
Ništa više nije moglo stati na putu jedne blistave karijere! Kad je otpjevala Dvořakov Requiem, Cho-Cho-San u Madame Butterfly, Toscu, koja prema pisanju Jutarnjeg lista 1. ožujka 1929. „stoji za jednu stepenicu više od mnogih Tosca koje smo imali prilike slušati na našem teatru“ i Aidu, počelo se o njoj govoriti kao o budućoj Trnini. Kad je 28. rujna 1929. ravnateljem Opere imenovan Krešimir Baranović, postala je njezinom članicom i počela nizati ulogu za ulogom: Elzu u Lohengrinu, Ameliju u Krabuljnom plesu, Turandot u novo uvježbanoj izvedbi. Lujo Šafranek-Kavić napisao je u Obzoru 11. studenoga 1929. da je to ostvarenje dokaz njezina „jakog talenta, velike ambicije i rijetkog osjećaja dužnosti“ i „daljnji znak ne svakodnevne glazbene i glumačke nadarenosti“.
VEZANI ČLANCI:
Do kraja sezone 1935./36. otpjevala je 26 velikih i iznimno zahtjevnih uloga i u sedam sezona s prethodnim gostovanjima imala 281 nastup. Danas posve nezamislivo! U zagrebačkoj Operi zajedno s kasnijim gostovanjima i novom ulogom Normom ostvarila je 27 uloga, 302 operna i tri koncertna nastupa. A godine 1936. završio je njezin zagrebački angažman i počeo inozemni u Njemačkom kazalištu u Pragu gdje ju je čuo Bruno Walter i preporučio Arturu Toscaniniju za Verdijev Requiem na Salzburškim svečanim igrama. Njezin je put u svjetsku pjevačku elitu time bio osiguran.
Tako je Zinka Kunc došla je u Metropolitan 1937. godine. Njezino se djevojačko prezime nije svidjelo upravi i promijenila ga je u Milanov, prezime njezina drugog supruga, glumca Predraga Milanova. Kritike nisu bile ni osobito dobre ni osobito loše. Poslije je shvatila da bi bilo vrlo opasno da jedna strankinja, ako nije Talijanka, potpuno uspije. Godine 1937. i 1938. njezine su glavne uloge u Metropolitanu bile Leonora i Aida. Leonoru je otpjevala daleko najviše od svih drugih sopranistica – 49 puta. Pjevala ju je dvadeset godina, posljednji put na turneji s ansamblom u Montrealu u lipnju 1957. U cijeloj karijeri pjevala ju je trideset godina, što je rijetkost u opernoj povijesti i teško se može ponoviti. I Aidu je u Metu pjevala najviše od svih drugih interpretkinja – 75 puta. Prvi put nastupila je u ulozi Verdijeve omiljene junakinje u veljači 1938. pod ravnanjem velikog argentinskog dirigenta Ettorea Panizze (1875-1967) s Giovannijem Martinellijem kao Radamesom, a u studenome 1951. bila je protagonistica otvorenja sezone u novoj produkciji opere s Mariom Del Monacom, Elenom Nikolaidi i Georgeom Londonom pod ravnanjem Fausta Cleve. Posljednji ju je put pjevala u svibnju 1958. na gostovanju ansambla Metropolitana u Atlanti, Georgia.
U sezoni 1939./1940. bila je Gioconda Metropolitana. U zgradi i na turnejama ansambla po Americi pjevala ju je četrdeset i jedan put, samo jedanput manje od slavne Čehinje Emmy Destinnove, piše o njoj Marija Barbieri.
U Metropolitanu 446 predstave
Zinka Milanov otpjevala je u zgradi Metropolitana ukupno 446 predstava. Četiri je puta pjevala na otvorenju sezone. Sudjelovala je u 49 radijskih prijenosa, pa to omogućuje objavljivanje mnogih njezinih živih snimaka. Kao pjevački pedagog prenosila je svoje znanje i iskustvo na mlade naraštaje, među njima i na ugledne profesionalce. Kamo god došla, okruživali su je obožavatelji, koji su joj iskazivali neizmjerno poštovanje, zahvalnost i ljubav. U Americi je bila toliko poznata i slavna da je mogla birati repertoar svojih koncertnih nastupa. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata na dobrotvornim priredbama pjevala je Tijardovićevu ariju Daleko m’e biser mora iz operete Mala Floramye i Zajčevu pjesmu Domovini i ljubavi. Poslije rata je na koncertima, na kojima ju je najčešće pratio brat Božidar, izvodila i djela hrvatskih autora. U zemlji koja ne oskudijeva zvijezdama bila je jedna od najvećih, a to je priznanje stekla isključivo veličinom svoje umjetnosti. Pozvana je da 9. svibnja 1963. prisustvuje svečanosti postavljanja temeljnog kamena za gradnju Lincoln Centrea kako bi je slikali u toj prigodi. Za djelovanje u Sjedinjenim Američkim Državama dobila je 1984. posebnu medalju u prigodi 100. obljetnice postavljanja Kipa slobode kao jedna od 87 istaknutih ličnosti stranog podrijetla koje su svojim doprinosom zadužile New York i Sjedinjene Države. Po njoj se u Americi Hrvatska prepoznavala. „Glas stoljeća“, Zinka Kunc, udana Vilfan, preudana Milanov, i ponovno Ilić, umrla je 30. svibnja 1989. u New Yorku od posljedica moždanog udara.
GALERIJA Njihova ljepota krije mračnu prošlost: Među ukletim otocima jedan je i hrvatski
