Najutjecajnija hrvatska medievalistica 20. stoljeća, Nada Klaić rođena je u Zagrebu 21. srpnja 1920 godine. Da će cijelu svoju karijeru posvetiti povijesti, točnije analizi starih izvora i modernizaciji samog povijesnog pristupa i ne čudi jer uz povijest je i odrastala, i to kao unuka je povjesničara Vjekoslava Klaića.
Bune i socijalni sukobi
Povijest je diplomirala 1943. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem je se iste godine zaposlila kao asistentica. Doktorirala je tezom Političko i društveno uređenje Slavonije za Arpadovića. Redovitom profesoricom na katedri za hrvatsku povijest postala je 1968. godine a svoje je radni opus skoncentrirala na razdoblje od doseljenja Slavena do XIX. stoljeća. Hrvatsku je medievalistiku obogatila raspravama iz društvene povijesti, a u knjizi Historija naroda Jugoslavije II (1959.) napisala je sveobuhvatan prikaz hrvatske povijesti u ranom novom vijeku, u koju su uključeni elementi gospodarske i društvene povijesti. Posebnu pozornost obraćala je povijesti gradova, o čemu je objavila niz rasprava i knjiga: Zadar u srednjem vijeku do 1409., Zagreb u srednjem vijeku, Crtice o Vukovaru u srednjem vijeku, Trogir u srednjem vijeku: javni život grada i njegovih ljudi, Koprivnica u srednjem vijeku.
- Njezine povijesti gradova te pregledi povijesti hrvatskoga srednjovjekovlja – među kojima je, jednodušna je kritika, povijest ranoga srednjega vijeka idejno i koncepcijski uspjelija – ostavili su trajan i ne mimoilazan trag u hrvatskoj medievistici.- istaknuto je o Nadi Klaić u Hrvatskom bibliografskom zavodu.
POVEZANI ČLANCI:
Niz rasprava napisala je o bunama i socijalnim sukobima, a rezultate je sabrala u knjizi Društvena previranja i bune u Hrvatskoj u XVI i XVII stoljeću. Svoje ocjene o ulozi pojedinih velikaša iznijela je u knjigama Posljednji knezovi Celjski u zemljama Svete Krune (Zadnji knezi Celjski v deželah Sv. Krone), i Medvedgrad i njegovi gospodari. Velik dio njezina rada čini ocjena i objavljivanje izvora. Oslanjajući se djelomice i na prinose starijih povjesničara, analizirala je cjelokupan hrvatski diplomatički materijal ranosrednjovjekovnog razdoblja (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara, 1965., 1966-67), dovodeći u sumnju njegovu autentičnost. Sumnja u autentičnost bila je ispravna, jer su sve sačuvane isprave hrvatskih vladara iz ranoga srednjega vijeka prijepisi, a samim time i formalni falsifikati. Međutim, Nada Klaić nikad nije odbacila autentičnost povijesne jezgre pojedine isprave. Osim anonimne splitske kronike (Historia Salonitana maior, 1967.), objavila je niz izvora prevedenih s latinskoga za potrebe studenata.
Tijekom 1960.-ih uplela u polemiku s Dominikom Mandićem i njegovim pristupom hrvatskoj povijesti ranoga srednjovjekovlja, iako polemika nije mogla biti vođena otvoreno zbog Mandićeva statusa antikomunističkog emigranta. U toj je raspravi jaka strana Nade Klaić bio moderan znanstveni i multidisciplinarni pristup, kao i dobro potkrijepljena kritička analiza povijesnih izvora, dok je Mandić bio jači u crkveno povijesnim analizama, što je bilo značajno, uzme li se u obzir uloga Crkve u srednjovjekovnom društvu.
Ta je polemika imala više dimenzija, no najvažnije su dvije: u modernosti pristupa Nada Klaić je bila superiorna, i može se reći da je njena dominacija u tom pogledu utjecala pozitivno na hrvatsku historiografiju uopće. Drugi je vid bio predstavljen kao borba znanstvene povijesti i romantizma. S obzirom na to da je pisanje Nade Klaić bilo podupirano od jugoslavenskih i hrvatskih komunističkih vlasti, ovdje se radilo o srazu dva neznanstvena stava: hrvatskog maksimalističkog i hrvatskog minimalističkog, od kojih nijedan nije uspio postati temeljem bosanskoj medievalistici.
POVEZANI ČLANCI:
Povijest Hrvata
Cjelovito i izvorno poimanje ranosrednjovjekovnog razvoja hrvatskih zemalja dala je u knjizi Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku (1971.), dok je mnogobrojne probleme kasnijega razdoblja sabrala u djelu Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku (1976.). Posmrtno su joj objavljene knjige Srednjovjekovna Bosna: politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe, 1377. g. (1989.) i Povijest Hrvata u srednjem vijeku (1990.). Nada Klaić je najutjecajnija hrvatska medievalistica 20. stoljeća. Njen izuzetan doprinos je izražen ponajviše na inoviranju i općoj modernizaciji pristupa hrvatskoj povijesti a srednjovjekovnoj pogotovo, čime je pomogla oslobođenju od nacionalo-romantičarskih pripovjedačkih povijesti 19. stoljeća. Također je jedna od utemeljiteljica suvremenog multidisciplinarnog pristupa hrvatskoj povijesti, koji uključuje arheologiju, paleografiju, gospodarsku povijest, povijest umjetnosti i kulture. Njenom zaslugom definitivno su preispitani stariji povijesni izvori, te raspršeni mnogi mitovi koji su održavali političku funkciju hrvatske historiografije 19. stoljeća.
FOTOGALERIJA Ovo su neobične vrste koje žive u Jadranu: Neke od njih jako su otrovne
Trebala bi biti uzor našim historičarima: poštivati činjenice, odbaciti mitove, kloniti se probitačne ideologije i lažnog zanosa