Šutio je mjesec dana. Netko bi pomislio da je čovjek šutio o nekom problemu, nije se izjašnjavao javno, čuvao je neku tajnu. Ali ne, baš kako piše – šutio je mjesec dana. Ništa. Ni riječi.
– U izolaciji šutnje, u tih mjesec dana kolovoza u osami u jednoj poljskoj kućici na Korčuli, daleko od svih, čak i daleko od mora, sreo sam, eto, tek jednog zeca i nekoliko vrana… – kaže Dino Debeljuh (65).
Pazite, radi se o dugogodišnjem saborskom zastupniku, gradonačelniku, pa čak i hrvatskom veleposlaniku. Osobi koja je bila jedan od osnivača IDS-a, na čelu tvrtki, čak i sindikalni povjerenik, pa i profesor u srednjoj školi. Sve redom, uloge, u kojima je ključan – glas. U kojima, eto, čovjek govori unedogled. Govoriš, govoriš, govoriš… Dino Debeljuh odlučio je stati.
Zamislite dan da ništa ne kažete. Ili dan bez mobitela. Dan da nikoga ne sretnete. Ni susjedu “dobar dan”, ni konobarici “kako ste”. Ni djeci “što ćemo za nedjeljni ručak”, pa ni HRT-ovu inkasatoru kroz zatvorena vrata: “Nema nikoga kod kuće”…
Zašto, pitam Debeljuha.
– Dugo sam na duhovnom putu, kako ga ja interpretiram. To je trenutak kad počneš malo razmišljati o sebi. Tko sam, što sam, kakav sam – kaže Debeljuh.
Sjedimo u Umagu, na tržnici. U slastičarnici Villa Soši, poznatoj po najboljim kolačima u gradu. A tu ih zaista ima na svakom koraku.
– Vidi, smatram da sami sebe još najmanje poznajemo, kako nam um funkcionira, koje nam misli dolaze. Nakon više od dvadeset godina joge počela mi se javljati potreba da neko vrijeme provedem sam. Par dana da sam u tišini, ne razgovaram, ne koristim mobitel, budem sam sa sobom. Kad si gladan, ideš jesti, a meni je došla potreba za tišinom – govori Debeljuh, bivši saborski zastupnik IDS-a, pa nastavlja:
– Važno je spoznati samoga sebe, spoznati što to izlazi iz mene, jer smatram kako sve što činim drugima, ili sam sebi, da mi se to i vraća. Eto ti narodne poslovice: sve se vraća. sve se plaća. Ili: svatko je kovač svoje sreće. Jako je bitno što radim, nekad sam tužan i žalostan, jer se nešto loše događa, pa povezujem to s onime što sam negativno radio u prošlosti.
Govori o mjestu na Korčuli na kojem je bio u izolaciji.
– Na brdu, pet kilometara od mora, oko mene suhozidi, u krugu od tri kilometra nigdje nikog. U kućici, inače za odlaganje alata u polju, kraj koje nitko ne prolazi. Nema ni ceste, samo poljski put. Čistio sam masline, premještao kamenje, radio suhozide… Otišao bih do mora pješke, okupao se i natrag. To je bilo dva sata hoda. Sretao bih jednog Korčulanina u džipu, ali ne bih ništa govorio, tek mu mahnuo. A na plaži, tu i tamo se pojavio netko tko je također tražio mir pa nije bilo potrebe za razgovorom.
A djeca i obitelj? Što ako se nešto dogodi, a vi ne znate?
– Prvi dan šutnje izvadio sam bateriju iz mobitela i vratio je natrag 30. dana šutnje. Djeci sam ostavio broj telefona prijateljice koja je znala gdje se nalazim. Da se nešto dogodilo, ona bi me došla upozoriti. Srećom, nije bilo potrebe. Imao sam mjesto na kojem nisam morao komunicirati s ljudima.
U tom trenutku jedna Umažanka prilazi našem stolu. Pozdravlja ga.
– Dino! Pa kako ste, što ima? – pita ga.
On nasmiješen, diže se, ustaje sa stolca, popriča malo, pa opet sjeda. Poznaju ga ovdje, političar je već tridesetak godina. Njihov, Istrijan…
Koliko ste najdulje bili u izolaciji?
– Jedno ljeto tri tjedna, sad četiri. Možda odem i na tri godine. Možda više nikad. Ne znam što mi sutra nosi.
Koji su benefiti nakon mjesec dana samoće?
– Nekako se osjećaš mirnije. Stvari su ti jasnije nego inače. Padaju ti na pamet neka rješenja. Vidiš jasnije kuda plovi ovaj brod. U svakodnevnom životu od šume ne vidiš drvo. Evo, shvatio sam da smo kao zemlja u većem problemu nego što mi se prije činilo. Primjer je odlazak ljudi iz Hrvatske. Država će snositi velike posljedice. Državu često uspoređujem s firmom. Kad ti iz firme počnu odlaziti najbolji radnici, a nemaš način zaustaviti ih, onda je gotovo. Vidio sam to kad sam radio u tvrtki Digitron.
Stotinu večera u New Delhiju
Vratimo se na izolaciju, jeste li je prekršili, ipak izgovorili neku riječ? Recimo, opalite se koljenom u rub kreveta, točno u živac pa se otme, onako nesvjesno…
– Prekršio sam je dva puta! Za vrijeme ručka tiho sam izgovorio: “Majko moja, što je to dobro”, a drugi put: “Ajme gušta”. To mi je spontano izletjelo pa sam si i odmah oprostio. Ne jedem meso, ne jedem ribu ni jaja. Ali jedem povrće. Ujutro bih počeo s bademima i lješnjacima, pojeo sedam do devet komada, pa nastavio s voćem. Za ručak i večeru salate, jeo bih – krastavce, rajčice, bundeve, paprike, ciklu i masline. Zadnji dan izolacije ostale su mi dvije jabuke i 15 smokava – kaže Debeljuh.
Bili ste gotovo pet godina veleposlanik u Indiji, po večerama, a sad bademi i lješnjaci?
– Istina, iza mene je službenih večera kao u priči. Vidi, u New Delhiju je bilo više od 150 ambasada, a najmanje njih stotinu zove te za svoj dan državnosti. Pa tu još i niz ministarstava koja organiziraju primanja. Međutim, ako ne ideš k njima, neće ni oni doći k tebi. I tako sam par puta tjedno bio negdje na večeri.
Jeste li tada jeli meso?
– Već ga dva desetljeća ne jedem, od 1997. godine. Prestao sam postupno, prvo sam počeo rezati masno, pa digao ruke od svinjetine i tako, malo-pomalo, prestao jesti meso, a onda i ribu. Tipičan sam primjer da čovjek može biti zdrav i ako ga ne jede. Moje je pravilo u Indiji bilo da prije tih večera nešto pojedem kod kuće, a na prijamu bih pojeo malo riže ili indijske leće “dal”, a pio sam samo vodu i čaj.
Kako je bilo raditi na mjestu gdje ne možeš za vikend kući, gdje je druga kultura, tisućama kilometara od kuće…
– Nisam imao problema, za razliku od nekih kolega, koji su tu destinaciju doživljavali kao ‘kaznu’. Ja sam bio prije u Indiji, znao sam što me čeka. Vrata mi je otvarala joga. Jedan od najvećih uspjeha bio je što sam proglašen diplomatom godine. Pazi, Hrvat i Kinez diplomati godine u Indiji. Pa čak sam tamo ja iz Umaga predavao stranim diplomatima jogu. Usred Indije! Inače, ove prostore, još uvijek, oni pamte po Titu. Poznavao sam indijski mentalitet, njihove običaje i kulturu. Kad te Indijac za hlače umjesto 100 rupija traži 1000. Pa ti ponudiš 50. Na kraju ih kupiš za 130. Cjenkanje je dio kulture, a neki koji su prvi put misle da te oni žele prevariti. Ili sjedneš u taksi, kažeš adresu, a vozač kaže: “Yes, yes” i krene u potpuno drugom smjeru. On te ne želi prevariti, već je sretan što uopće ima mušteriju, ne želi je izgubiti i priznati “ne znam gdje je to”. Na kraju stigneš na cilj.
Debeljuh malo razmisli pa se sjeti još jedne anegdote s diplomatskih putovanja. Ova nije iz Indije, već iz Afrike.
– Konobare smo zamolili da na domjenku serviraju praščiće s jabukom u ustima i peršinom na ušima. A konobari si natrpali peršin u uši i oni sami zagrizli jabuke. Nisu nas shvatili, bilo im je ovo logičnije.
Spomenuli ste poslovicu “sve se vraća, sve se plaća”, odnosno da se računi iz prošlosti dolaze na naplatu. Što ste time mislili?
– Danas se trudim ne kreirati lošu budućnost za sebe i druge. Sve se vraća tebi. To mi je osnova. Ako u mislima ili riječima nekome želiš zlo, to će ti se vratiti. Ljudi toga možda nisu toga svjesni. To što ti je danas loše, plaćaš račune iz prošlosti. Sad djelujem unaprijed.
Vraćamo se, tu za stolom slastičarnice na umaškoj tržnici, između tezgi na kojima se prodaje salata, krumpir, med i ocat, na trenutak koji je u njemu prelomio. Kad ste tako počeli razmišljati? U Indiji ili ranije?
– Puno prije. Imam 65 godina, a na sam tom putu već 25 godina. S godinama ti je znanje sve dublje. Treba razlikovati i informaciju od znanja. To često miješamo. Za mene je znanje ono što primjenjujemo. Ti, eto, znaš da je pušenje štetno. No to je tek informacija. Ali tek kad shvatiš što činiš tijelu, onda prestaneš pušiti. To je znanje. Primjenjuješ informaciju.
Jeste li vi pušili? Spomenuli ste da pijete samo čaj i vodu…
– Prošao sam taj put. I alkohol kao student, pušenje, čak sam i kartao. Ali onda sam se okrenuo na drugu stranu. I ne, ne osuđujem nekoga tko pije. Pa i ja sam to radio!
Što ste zadnji put učinili loše?
– Ne sjećam se...
Otkuda takvo ponašanje?
– Iz dječjeg vrtića došao sam kući s olovkom koju sam uzeo nekome. Mama Štefica uzela me za ruku i vratila u vrtić u Vodnjanu. Vratio sam olovku teti i ispričao se. Ta olovka nije bila moja. Već kao mali sreo sam tu duhovnost. Imao sam taj osjećaj za nepravde koje su mi uvijek smetale. Kad bih nešto vidio što nije bilo u redu, nisam mogao šutjeti.
Kako je to prolazilo u politici? Bili ste saborski zastupnik IDS-a od 1992. do 2003. godine, a zatim do 2008. veleposlanik u Indiji…
– Ne smatram da su svi političari pokvareni. Tvrdim ovako, uvjetno govoreći, svi smo mi ljudi potencijalno pokvareni, imamo i pozitivne i negativne karakteristike. A političari su u situaciji gdje vrlo lako mogu negativne karakteristike doći na površinu. Jer nismo stvorili sustav kontrole. Kad bih ja mogao kliknuti i vidjeti što je potrošio u gostionici, onda bi političar bio oprezniji. Političare mnogi potežu za ruku pa imaju prilike postati lopovi. Ti ljudi koji padnu na tom ispitu morala za mene nisu ništa drugo nego jadnici. Ali trebamo ih kontrolirati! Evo, uzmi gostionicu, daj tri konobara i pusti da rade što hoće a da ih ne nadgledaš. Nakon nekoliko mjeseci možeš zatvoriti.
Debeljuh na stol slastičarnice vadi knjigu koju je napisao. Antikorupcijski manifest, s naslovom “Opljačkani smo! Što sad?”.
– Eto ti jedan vic uz koji ćeš lako shvatiti o čemu je riječ. Došao naš političar u posjet talijanskom političaru. Sjede u viletini u Toskani. Kaže naš: “Znam da imaš solidnu plaću, ali ti nisi mogao od toga sagraditi tako veliku kuću, što si učinio?” Talijan mu pokaže prstom: “Vidiš onu cestu dolje?” Veli naš: “Vidim.” Pa mu pokaže rukom: “10 centimetara sa svake strane kraća, a ostatak novca u džep.” Dvije godine kasnije eto Talijana k našem u posjet. A ovaj ima dva puta veću vilu, bazene, teniske terene, saune, sve živo. Pita Talijan: “Pa dobro, što si činio, otkuda ti baš toliko novca?” A naš mu odgovori: “Dao si mi ideju! Nego, vidiš li ti onu cestu dolje?” Gleda Talijan pa kaže: “Ne vidim ništa…”. A naš odgovori: “Pa da! U tome je štos. To ti je to…” I pokazuje mu na džep aludirajući da je on sav novac spremio sebi.
Na što upozoravate?
Najvažnije je pronaći sreću
– Zagovaram potpunu transparentnost u javnim financijama, kako bi građani mogli znati do kune kako se novac troši. I da mogu utjecati da se novac troši racionalno, a smatram da se troši neracionalno. Moja je želja da ljudi to osvijeste i da kažu političarima: “Čekaj, to je moj novac, kako to trošiš?” ili “Zašto si zaposlio trojicu, a potreban je jedan”.
Sjetite li se kad kakvih anegdota iz saborskih hodnika?
– Sjećam se jedne kad je Damir Kajin prvi put došao u Sabor. Morali smo napraviti inicijaciju, neku šalu, za saborsko krštenje. I spremamo se mi taj dan na ručak, a on kaže: “Idem s vama”. Pitam ga ja: “Jesi li uzeo bonove za ručak?” Okrenuo se on i otišao u tajništvo i tražio bonove za ručak. Ovi popadali od smijeha. Nema, naravno, bonova, plaća se u kunama. Kad se vratio, samo se smijao, pa rekao: “Dobro ste me nasamarili.”
Šećemo se Umagom, a ja pitam: Jeste li se, kao opozicija, družili s ljudima iz vlasti?
– Za govornicom smo oštro nastupali jedni prema drugima, ali neki put bi sjeli skupa na piće, porazgovarali o problemima, kako ih riješiti. Sjedio sam jednom prilikom u kavani hotela Dubrovnik sa zastupnikom HDZ-a Marinom Golobom, također Istrijanom. U nekom trenutku pokraj našeg stola prošao je pjevač Alen Vitasović i rekao: “Vi tu kao prijatelji razgovarate, ne mogu vjerovati što vidim…” Ljudska dimenzija bila mi je uvijek ispred stranačke pripadnosti.
Mnogi se sjećaju kako vas je Ljubo Ćesić Rojs napao 2001. godine. Kako na to danas gledate?
– Izbacio sam ga iz takta jednim pitanjem u raspravi o Mirku Norcu. Baš se naljutio. Ja sam poslije krenuo prema izlazu, ali morao sam proći kraj mjesta gdje on sjedi. Digao se, krenuo da će me udariti, ali me samo prstom okrznuo po nosu. To je bio jedini eksces u Saboru gdje je jedan zastupnik fizički napao drugog. Nemam to danas više u mislima. Shvatio sam, bilo je to jače od njega. Nismo se kasnije više sretali.
Debeljuh živi u zaleđu Umaga, a svoje iskustvo i znanje koje je stekao zahvaljujući jogi ugradio je u radionicu na kojoj uči susjede kako biti zdraviji, radosniji i kako se mogu lakše i bezbolnije nositi sa svakodnevnim stresovima. Ima kuću s pet hektara zemlje na kojoj uzgaja ekološke proizvode, većinom masline i timijan.
– Ljudi misle da sam kuću i zemlju kupio od politike, ali moja je imovina od sredine 80-ih do danas ista. Živim skromno jer ne trebam puno. Doista sam zadovoljan onime što imam. S jedne strane, netko će reći: “Imaš dobru penziju, lako ti je.” Ali znam ljude koji imaju sto puta više od mene materijalno pa nisu zadovoljni... Najvažnija je stvar u životu pronaći svoju sreću i zadovoljstvo. Preuzeo sam jednu rečenicu koju moj učitelj Sri Sri Ravi Shankar često govori: “Ako želiš utvrditi je li netko uspio u životu, možeš to prepoznati po dvije stvari. Pogledaj prvo ima li osmijeh na licu, a zatim imaju li osmijeh na licu i ljudi koji odlaze od njega.” Ako imaš osmijeh, a nemaš deset bazena, uspio si u životu. Nije siromah onaj tko nema, nego onaj tko mnogo želi. A mi mislimo da je siromašan onaj tko nema.
Nešto kasnije, u Savudriji, pokazao je na svjetionik i rekao:
– Cijeli život težio sam biti svjetionik pravde. Onaj koji ukazuje na nepravde, isijavati pravdu. Često se šećem uz more, pogotovo tamo u Savudriji, gledam taj svjetionik, on je vrlo interesantan…
Nije trebao ici na Korculu...šutit je mogao i u saboru. Ima tamo njih koji sute godinama