– Kad bi se sve ovo srušilo, više u pitanju ne bi bili samo radnici Petrokemije i njihove obitelji. Ako ovo zatvorite i ne bude plaća, nećete imati ni frizeraja ni kafića u Kutini. Na sport, kulturu, muzej i bazen možete zaboraviti – kazuje Davor Rakić, sindikalni povjerenik EKN-a u Petrokemiji.
Prevelika ovisnost grada
Koga god u Kutini, moslavačkom gradu od nešto više od 20.000 stanovnika, pitate o suodnosu grada i Petrokemije, reći će vam gotovo u riječ isto. Bez ovog industrijskog giganta Kutine nema. A u Kutini je i Almos, Selk, Turbomehanika, Ziegler koji je nedavno ovdje pokrenuo proizvodnju vatrogasnih vozila i zaposlio 150 ljudi.
Ima tu još 370 poduzetnika koji zapošljavaju ukupno 5291 radnika, no samo Petrokemija puni 30 do 40 posto gradskog proračuna.
Stoga je jasno da je konačna privatizacija Petrokemije u koju su, kao novi većinski vlasnici, ušli INA i PPD, ovdje događaj desetljeća. I za razliku od drugih privatizacija od kojih, prema dosadašnjem iskustvu, praktički morate strahovati, i gradska vlast i sindikati misle da će ova ipak značiti olakšanje.
U ovom slučaju nama je olakšanje, više nije bilo prostora za onakav daljnji rad, nešto se moralo promijeniti. Dvije najveće hrvatske kompanije preuzele su kontrolu nad Petrokemijom, što bi trebalo biti dobro za sve. Očekujemo da se zadrži proizvodnja u Kutini, da se očuvaju radna mjesta i da grad opstane – konstatira Rakić napomenuvši da je prvotno bio plan da završi do kraja 2017.
Uspio je tako, u 50. godini postojanja tvrtke, peti pokušaj privatizacija Petrokemije. Tvrtka je osnovana 1968. i razvila je grad, Kutina je nekoć bila i vodeća u Hrvatskoj po broju automobila po stanovniku, no broj radnika s 4500, koliko ih je bilo osamdesetih, danas je pao na 1600. Sindikati su bili protiv prve kuponske privatizacije 1998. i one Čačićeve iz 2012. kad je, govore sindikalisti, tvrtku htio prodati kao na placu.
– Nismo bili protiv kad je Vrdoljak pokušavao, ali ta je Vlada bila tako disfunkcionalna da je nakon te njihove privatizacije država postala još veći vlasnik nego što je bila – objašnjava Rakić sukus 20-godišnje borbe za spas Petrokemije.
I danas tu rade cijele obitelji, pa je jasno da mnogi o njoj ovise. Tako je sadašnji gradonačelnik Kutine, HDZ-ov Zlatko Babić prije pobjede na izborima 20 godina radio u Petrokemiji, kao direktor proizvodnje. Bivši HSLS-ov gradonačelnik Kutine u dva mandata od 2005. do 2013., Davor Žmegač, novi je predsjednik uprave Petrokemije.
– Veličina Petrokemije važna je i za nacionalno gospodarstvo. Niz drugih manjih poduzetničkih pothvata moguće je pokrenuti zahvaljujući postojanju tako važne industrije. No tu je i zamka koju treba izbjeći, a to je prevelika ovisnost o Petrokemiji. Dakle, gradsko gospodarstvo mora se razvijati, a ne se samo oslanjali na Petrokemiju – poručuje bivši kutinski gradonačelnik, a sada prvi čovjek Petrokemije Kutina Davor Žmegač.
Dodaje kako su novi glavni dioničari veoma jasno postavili ciljeve pred kompaniju, koji znače da Petrokemija u najkraćem mogućem vremenu mora postići pozitivno operativno poslovanje da bi mogla pokrenuti novi investicijski ciklus.
338 stanovnika manje
I dok Petrokemiju očekuju ulaganja u ekološke uvjete iz okolišne dozvole, čime nije bio zadovoljan ni dio građana Kutine, s druge strane od nje se očekuju i zapošljavanja jer je prosjek starosti radnika 49 godina, što znači da bi prirodnim odljevom radnike trebali zamijeniti mladi.
Gradonačelnik Kutine Zlatko Babić potvrđuje da je za grad Petrokemija neusporediva s drugim tvrtkama, no raduje se i nedavnom otvaranju tvornice barrique bačvi za vina, talijanskog investitora. Oni i drugi poduzetnici popunili su dvije poslovne zone, a sada počinje i promocija treće.
– Sto dvadeset hektara gradskog zemljišta pretvorit ćemo u industrijsku logističku zonu, mislim da je to zemljište možda za tu namjenu trenutačno najbolje što postoji u Hrvatskoj – ističe Babić prednosti zbog kojih je ovaj grad, prema broju zaposlenih u proizvodnji, pretekao nekoć snažnijeg susjeda – Sisak.
No, za mnoge mlade u Kutini je već kasno jer su proteklih godina posao pronašli vani. Iako se egzodus smanjuje, ipak još traje pa se tako u 2017. godini iz Kutine iselila 741 osoba, a doselilo njih 353, što je 388 izgubljenih stanovnika u jednoj godini. I brat i otac 22-godišnje Petre od 2015. godine rade u Njemačkoj.
– Otac je dao otkaz u Zagrebu i otišao raditi u Njemačku. Ostat će tamo do mirovine, a brat se ne namjerava vraćati, tamo mu je dobro – govori nam Petra, koju smo s 27-godišnjom prijateljicom Enom zatekli na dječjem igralištu s djecom. No, obje se slažu da Kutinu ne bi mijenjale za Zagreb jer je grad ugodan za život i ima sve što treba mladoj obitelji.
>> Pogledajte video o najvećem sajmu u Hrvatskoj
Najbolje da svi mi damo po neku kunu da ovi u Petrinji i oni u Puli dobiju plaću, samo pod uvjetom da ništa ne rade, jeftinije bi nas izašlo, ovako moramo plaćat i puste kooperante, i šta ti ja znam, recimo kad budemo morali napokon riješit otpad iz Petrinje to će koštat ko autoput.