Nazovemo li legendarnog vinogradara i vinarskog genija Ivana Enjingija u 8 sati i poželimo mu dobro jutro, samo će se nasmijati. Jer, dotad je on već bio na polju, u vinogradu, u podrumu... Na leđima mu je ravno 80 godina, no na energiji bi mu pozavidjeli i upola mlađi od njega. Nije ga lako zateći ni doma u Hrnjevcu, naselju sedam kilometara zapadno od Kutjeva. No Enjingi će svakog gosta, pa i ako ga nikad prije nije vidio, odmah uputiti gdje se nalazi hladnjak s pićem, i naravno njegovim vinom, pa neka se slobodno posluži...
Pa zašto ste ustali u 4.30 sati? Je li to baš nužno?
Svašta se radi, skuplja se sijeno, balira se slama, kosi se, veže se vinograd, zameće, okopava... Sve treba gledati, kontrolirati, osigurati strojeve za svaki posao. Dvadeset nas je zaposlenih. Traktora je 12, a priključaka od 20 do 30, sve ih treba održavati kako bi tih 20 ljudi moglo obrađivati 60 hektara vinograda i još stotinjak hektara zemlje, pašnjaka za blago, jer imamo oko 250 goveda vrste red angus.
I baš ništa ne može proći bez vas?
Nisam još nikoga našao tko bi se htio svime time baviti. Nije mi naporno i teško. Radim ono što volim i stvaram. Berba je tu, zori grožđe, a pala je prodaja vina zbog korone jer nisu radili restorani.
Kada završavate s poslom i liježete?
Obično oko 23 sata ili do ponoći odlazim na spavanje, a ustajem u 5 sati. Danas sam se ipak morao dići u 4.30 sati jer sam imao dosta obveza, bilo je kvarova na strojevima. Ogromna je to mehanizacija.
Zasadili ste lani nove vinograde, a kada budu u punoj snazi, vi ćete imati, ako se ne varam, 90 godina...
Pa dobro, ne računam ja to. Za mene vrijeme ne predstavlja ništa. Samo je bit da odradim sve poslove na vrijeme. A ono neka ide...
Poznati ste po tome da vaša vina dugo “leže” pa, primjerice, cabernet sauvignon iz 2008. još nije bio ni na analizi. Remek-djelo hrvatskog vinarstva Venje 2006. na tržištu se prvi put pojavilo tek prije dvije godine. Zašto takva procedura?
Kod mene je ekološka proizvodnja već 36 godina, tako da na većinu površina nikakva kemija, poput herbicida, insekticida i raznih štetnih tvari, nije pala, izuzev klasike kao prije 100 godina, na bazi bordoške juhe, i to je jedino što se koristi. Za gnojidbu nam služi 250 grla blaga, čiji stajski gnoj koristimo gdje je to potrebno. Sva se vina na prirodan način bistre, sazrijevaju, tako da ni tu nema nikakve kemije, ni oduzimanja ni dodavanja. Nikada u moj podrum strani kvasci nisu ušli jer prirodni, oni divlji iz vinograda, nisu uništeni. Dakle, ako hoćemo na prirodan način proizvesti vino, pogotovo veće količine, za to treba vremena. Vinogradi su mi zasađeni tako da imaju 8006 trsova ili panjeva na hektaru, s manjim prinosima koji će dati vrhunsku kvalitetu. I sve to činim kako bi priroda dala svoje. Berem onda kad se mora.
Znači, grožđe se ostavlja na trsu da dehidrira, u vinogradu je sve dok nije ugroženo da počne propadati. Neke vrste grožđa kao cabernet sauvignon beremo obično poslije prvog, čak možda i drugog snijega, samo da dobijemo visoku koncentraciju. Događa se tako da imamo vina s 18,5 ili 19,2 posto alkohola, ali i još visok ostatak slada. I u tom smjeru idem. Nisam za modu: mlado, svježe, pa se doskače raznim kvascima. Ja ne, ja radim isto kao prije 100 ili 150 godina, ali na suvremen način uz pomoć tehnike i mehanizacije pa čovjek puno više može napraviti, više vinograda obraditi nego što se to nekad uspijevalo ručno. I osnovno je pravilo: vino se stvara u vinogradu, a u podrumu samo treba biti sve idealno, sterilno i čisto. Onda nema sumnje, vino mora biti dobro!
Kad onda planirate plasirati na tržište sauvignon iz 2008.?
Kad bude potrebno. Dokle ima zaliha, ne ide novo. Vina fermentiraju dirigiranom fermentacijom u cisterni, a kad završi burna fermentacija, prelijevamo ih u bačve gdje se izbistre i potom premještamo u velike cisterne od 50.000 litara da se sve sljubi, sjedini. Te su velike cisterne vani, u vinogradu, gdje prežive zimu i ljeto. Debeli su to materijali od 60 milimetara, pa ne utječe puno promjena temperature, kao što bi to bilo da je riječ o tankim materijalima od inoksa. I kad se bez ikakve kemije dobije stabilno, bistro vino, slobodno može u boce.
Koliko vina proizvedete godišnje?
Plan mi je od 4 do 5 tisuća litara redovne berbe, a izborne bude 1000, 2000, 3000 litara na hektar. Ovisno o godini, u konačnici proizvedemo od 200 do 300 tisuća litara vina. No zalihe su velike, tako da je kapacitet podruma oko 750 do 800 tisuća litara. Nabavljamo nove cisterne, bačve, a nešto ćemo i u rinfuzi prodati da oslobodimo prostor, kako bismo mogli smjestiti novu berbu koja bi, kako izgleda, mogla biti dobra.
Razbijali ste vulkanske stijene i na njima sadili vinograde. Kako ste to uspjeli?
Većina mojih novih vinograda je na kamenu vulkanskog podrijetla, a trebalo je prethodno učiniti puno zahvata. Kupovao sam napuštene šikare gdje su nekad bili odlični vinogradi, ali mali, usitnjeni. Čak imam tri čestice manje od 100 kvadrata. Svaka je bila na drugoj razini, trebalo je najprije sve očistiti, otjerati u provaliju duboku 10 ili 15 metara, a onda smo to malo humusa što je bilo zgrtali na hrpe, kupili, čuvali pa skidali vulkansko stijenje, nasipali te potom presvlačili tim humusom. Ako je nedostajalo, navezli smo zemlje da se ima gdje posaditi vinova loza. Jer, puno je površina gdje ni trunka zemlje nije bilo. No, struktura tog vulkanskog kamena je idealna – zimi pije jako puno vode, a kad ga se otkrije, razvrsta, onda ga mraz razara i dobiva se fina čestica. Malim se prikolicama, zatim, prolazi kroz redove i pokupi tvrdi kamen te iznese, kako bi se moglo obrađivati.
Rano ste zakoračili u vinarske vode. Je li postojala obiteljska tradicija?
Tradicija nije bila velika, ali je postojalo nekih 2000 panjeva ili čokota za vlastite potrebe. Inače, moja se obitelj doselila iz Mađarske u Hrvatsku još 1882. godine, a bili su to obrtnici, majstori. Sve što se radilo od drveta i željeza, oni su radili, a bilo je i vinograda, voćnjaka, blaga. Kao dijete, sve sam to radio, morao sam, i baš mi se nije ni sviđalo, ali sam s vremenom zavolio. Kada sam ušao u vinogradarstvo, pogotovo kao nadničar u PIK-ovim vinogradima, imao sam prilike naučiti sve – od ručnog cijepljenja, pripreme terena, prekapanja zemlje, pa do armature, rezidbe – i tako se rodila i ljubav prema tom poslu. Sa 17 godina napustio sam nadničarenje i zasadio vlastiti vinograd, na površini gdje nikada nije postojao. Vidio sam kako se onda birala zemlja za voćnjake, oranice – nije bilo kemijske analize, nego je korov koji raste pokazivao gdje što treba saditi. Tako sam ja odabrao prostor na gotovo najnižem terenu, ali je sastav tla bio kamenit kao na najboljim gornjim položajima. I tu prvu godinu sam nacijepio 3000 do 3500 sadnica, posadio svoj prvi vinograd. Za ono vrijeme, dakle 1957. godine, bio je to jedan od najboljih vinograda. Tada, naime, nije bilo nikakve tehnike, osim ruku i konja. Vinogradi koje je preuzeo kombinat bili su metar ili 1,20 metara i kroz njih je teško konj prolazio, pravio je štete. Ja sam došao na ideju i posadio ga u mjerama 140 sa 80, čime sam dobio dobar sklop i jedan komotan vinograd koji se mogao dobro obrađivati.
Kao maloljetnik ste, znači, zasadili svoj prvi vinograd?
Tako je. Te sam godine posadio točno na mjesta 1111 novih sadnica i proizveo ih još od 2500 do 3000 za iduću godinu. Kad sam se vratio s odsluženja vojnog roka u JNA 1963., posadio sam još nešto više od hektara vinograda. Počeli su dolaziti traktori, a ja sam se 1965. ili 1966. mijenjao s kombinatom – dao sam im najbolju zemlju u polju, a uzeo onu najgoru, kamenitu, nikakvu, koja nije za poljoprivredu, jer sam zaključio kako će na tim bivšim pašnjacima rasti dobar vinograd. Kršteni me je kum tada posjetio da me pita je li sa mnom sve u redu, jer dajem najbolju zemlju za najgoru. Rekoh, ja ću saditi vinograde, dolje ne mogu, a ovdje mogu. Da sam dobro postupio, pokazalo se već u prvim godinama, i nakon toga sam kupio i traktor, malog Fergusona, tad sam već imao tri hektara vinograda. Proširivao sam ih svake godine, evo, posljednji sam posadio lani, na osam hektara. Kvaliteta je dobra, no zahtjevno je proizvoditi ekološki, i to već 36 godina. Ima i rizika.
Iako ste odani tradicijskoj proizvodnji, posjedujete zavidnu mehanizaciju, a uz to ste i inovator. Kako to spajate?
Sve što je od mehanizacije najbolje u svijetu, kad je riječ o vinogradima, tu je kod mene, ali s velikim brojem mojih patenata – od plugova, kultivatora, okopavača, pneumatika, hidraulika. A to sve naglašavam zbog ekologije. Inače, prve cisterne za vino koje su uopće došle u Jugoslaviju uvezao sam još 70-ih godina iz Italije. I kad sam uvezao tri komada, od 15.000 litara, onda su zabranili uvoz na cijelom prostoru Jugoslavije, kako se privatni sektor ne bi razvijao, jer ga se smatralo neprijateljem države.
Proizvođač ste i svjetskog šampiona, tom se titulom na Decanterovu ocjenjivanju u Londonu 2004. okitilo vino Venje iz 1998. Po čemu je posebno?
Sve se odigralo, zapravo, slučajno. Ne bih ga bio ni poslao na ocjenjivanje da me nije nagovorio Ivo Ivaniš, koji je radio u Nizozemskoj u jednoj vinoteci pa smo se sretali po sajmovima. Rekao mi je: “Ivane, imaš dobro vino, pošalji na natjecanje, sigurno će biti dobro ocijenjeno”. Bio sam tada u velikoj investiciji, a nije bilo ni jeftino slati vina u London. Poslao sam, na kraju, tri – traminac, graševinu i Venje 1998. Dobio sam srebrnu medalju za traminac, koji još nije bio zreo, i dvije zlatne medalje: za graševinu kasnu berbu 2002. i Venje 1998. Znači, to su bila najprije dva europska šampiona, a Venje je, usto, postalo i svjetski šampion.
Izjavili ste, pak, da je bijelo vino Venje 2006. za stepenicu bolje od svog šampionskog prethodnika...
Jest, jer je to izborna berba. Međutim, nikamo ga još nisam slao, a tek je jedan manji dio izašao na tržište. Nešto ga malo ima u Vrutku u Zagrebu, drugome nikome nisam dao. Bijelo Venje je uvijek od pet istih sorti, a u ovom su svih pet sorti izborna borba. Inače, crno Venje 2006. pustio sam van tek nakon 9 godina. Nije moglo ranije, bilo je jako teško složiti pet crnih sorti u kojima su frankovka, zweigelt, crni pinot, merlot i cabernet sauvignon, kao rogovi u vreći...
Koje je najbolje vino koje ste ikada proizveli?
Baš to, Venje 2006.
Poučili ste zanatu brojne vinare iz Kutjeva, ali i šire, pa čak ih i “natjerali” da počnu proizvoditi vino. Niste se plašili konkurencije?
Da, nagovarao sam ih. U Jugoslaviji nisam mogao nikoga nagovoriti, osim Slovenaca, i njih sam dovezao u Hrvatsku, u Zagreb, kako bih imao konkurenciju, da me tjeraju naprijed.
Kome ste bili učitelj?
Tko god je to želio, svima sam pomagao i bio na raspolaganju, i stranim i hrvatskim vinarima, pa tako i Jakoboviću, Zdjelareviću...
Nazivaju vas pravim vinarskim genijem. Osjećate li se tako?
Ma ne! Gle’te što ću vam reći... Ja se ponašam onako kako bi se svi trebali ponašati: svoj posao radim pošteno, najbolje što mogu. I to što radim, to je to! Jer to je dio mene. A je li dovoljno dobro, drugi će ocijeniti...
Posjedujete pozamašnu vinsku arhivu, s 9000 boca...
Vina su to iz cijeloga svijeta, a među njima dosta je i mojih. To služi kontroli, da se vidi što se u svijetu radi, dokle koja vina mogu trajati, kakvi čepovi su najbolji za kvalitetu... Evo, ovo je jedna od prvih boca vina Saše Ćasića, mog učenika. Vrhunsko vino, s eko znakom.
Iako vam je 80 godina, ne mirujete, a uz sve poslove u vinogradu, često ste i u automobilu. Koliko prijeđete godišnje, brojite li?
Oko 100.000 kilometara odvezem godišnje, uz sve ove poslove...
Jeste li stvarno preživjeli nalet šinobusa?
Da! Dosta dugo je tome već... Bilo je rano proljeće, ili kasna zima, susnježica je s kišom padala i prelazio sam preko vojne ceste gdje nema branika svojim golfom. Kasno sam uočio šinobus, koji je vozio od Velike preko Požege do Nove Kapele, kočio sam, no kad sam stisnuo kočnicu, moj golf je proklizao po toj susnježici, nisam ga mogao zaustaviti. Prošao sam, srećom, bez posljedica. Da ga nisam uočio, poletio bih!
Jeste li uvijek imali tako puno energije?
Uvijek!
Koja je tajna?
Zdrav život, zdrava hrana, zdravo piće. I rad. Čovjek je kao stroj.
Kad smo kod rada, je li istina da ste sami iznašli i građevinska rješenja za svoju vinariju?
Da, da, a pravio sam i kuće drugima, jedno 20 kuća...
Dvadeset kuća ste sagradili?!
Da, dok nisam imao puno vinograda. Iz obitelji sam majstora, i kod nas se sve radilo, pa sam se i ja svačemu naučio. Kum mi je bio obrtnik, Antun Jakubek iz Jakšića, imao je građevinsku firmu. Kad bi mu zapelo i zagustilo s poslom, ja bih došao pa mu odradio više posla nego druga tri majstora.
Uz vino, velika su vam ljubav i tamburice, a i njih ste sami izrađivali?
Rekao sam vam, u mojoj kući se izrađivalo sve što je od drveta ili željeza. Pravila su se, tako, i drvena kola, kotači, bačve, tambure, violine, begeš, sve! A da ne govorim koliko se popravljalo. Najviše je u tome bio stric, na drvenu stranu, kao i did (djed, nap.a.), a pradjed je bio univerzalac, za sve, tako da je još u 19. stoljeću imao aparat za varenje željeza, tu u Hrnjevcu. Imao je i vršalicu i cirkulare, još u 19 stoljeću. Naučiš sve, a da i ne učiš.
Vaša velika strast su i konji. Jašete li?
Ne jašem. Zapravo, malo. Konja sam imao kao dijete, njih četiri, pet, i bili su dio obitelji. Did je rekao: “Mi, pa konji”. To je jedna složena priča za opstanak i bolji život. Oni su držali posavce, pa sam ih i ja kupio, imam ih pet, da trčkaraju između krava i malo ih razbucaju, potjeraju...
Imali ste i ženski nogometni klub, a kolega vinar i prijatelj Antun Adžić bio je trener u klubu. Jeste li i sami igrali nogomet?
Antun je bio nogometaš, kao i njegov sin Željko kasnije. Ja sam igrao usput, ali nisam se mogao nogometu posvetiti jer nisam imao oca, morao sam puno raditi.
Odrastali ste bez oca, koliko ste imali godina kada je stradao?
Bile su mi tri godine kada je moj otac Vaclav poginuo u Drugom svjetskom ratu, 1943. Ostalo je dvoje djece iza njega, ja i moj tri godine mlađi brat.
Kako je bilo živjeti u poraću?
Nije bilo lako, pogotovo jer su nas prognali iz kuće i iz Hrnjevca baš te 1943., dva, tri dana pred Božić, i to iz samo jednog razloga – jer su moji bili Radićevci. Kao ugledni, pismeni majstori, kad je Stjepan Radić došao, oni su bili nosioci Seljačke stranke. U ta vremena u selu je bilo više od 30 posto pravoslavaca i svi su bili u Seljačkoj stranci, vladala je harmonija. Nastali su problemi, međutim, kad su ustaše počeli praviti reda pa su oca, koji je bio hranitelj obitelji, otjerali u rat. Kad su došli partizani, nije nas imao tko zaštititi. Vratili smo se 1946. u selo, u kući je bio partizanski štab. Ispraznili su nam jednu kuću da se uselimo, veliko je to bilo imanje, s tri kuće, štagljevima, svinjcima, radionicom. Nismo imali ništa, krenuli smo od nule. Dida su kao majstora otjerali na prisilni rad da obnavlja kuće koje su hrvatski kvazijunaci 1941. popalili u Zvečevu i okolici. Mama je morala u nadnicu da nešto zaradi, a baka je bila s nama djecom. Sa šest sam godina već čuvao tuđe krave i svinje kako bih dobio komad kukuruznog kruha da preživim. I tako je išlo.
Majka je mlada ostala udovica?
Imala je tek 24 godine. Nije se više udavala. Moji su, inače, podrijetlom Mađari, ali mama je Čehinja, a baka Slovakinja.
Vi ste baš multikulturalna obitelj?
Da, da, europska! Iz cijele Europe doseljavali su se u Požešku kotlinu, ali i šire , jer je ovdje bilo izobilje, bogatstvo. Slavonija i selo danas su osiromašeni kao nikad dosad, i mislim da nitko zla nije napravio ovim prostorima kao Hrvati. Iz Češke, Slovačke, Mađarske, Ukrajine doseljavali su se ljudi na ove prostore, a država Hrvatska uletjela je u Europu siromašna, neopremljena. Naši poljoprivrednici s traktorima starim 30 ili 40 godina, zastarjelom mehanizacijom i usitnjenim parcelama ne mogu konkurirati Europi, a Europa svoje seljake stimulira i nagrađuje što žive na selu i održavaju prostor. Nažalost, ovdje ima već potpuno praznih sela i plašim se da će se, nastavi li se ovako, morati naseljavati kako bi ovaj prostor opstao, da ne zaraste u šikare i korove, kao što je nekad bilo.
Dobro, ali potencijala ima...
Što mi možemo, to ne može nitko, ali trebamo normalan ustroj, da se vrednuju rad i proizvodnja, i da se zaštititi vlastita proizvodnja. Ili, ako se već ne može zaštititi, jer kao članica Europske unije ne možemo zabraniti uvoz, mora postojati stroga granica onoga što ulazi u našu državu. Primjerice, kada govorimo o vinu, ne plašim se ni Francuza, ni Španjolaca, ni Portugalaca, ali treba nas zaštititi od jeftinih vina s istoka. Nije svejedno ako negdje radnik radi za 100 ili 200 eura, a kod nas za 1000. Država je prekomplicirana, preskupa, i nitko se ne hvata toga da otvara firme i zapošljava, jer se ne može nositi s teretom birokracije. Evo, iskreno vam kažem, da sam znao da će me stići ta birokracija koju danas trpimo, nikada ovo ne bih stvorio ovo što jesam.
Jednog dana kada ne budete više u snazi, što će biti s vinarijom?
Ima puno nasljednika, tko bude htio raditi, imat će sve, a tko ne bude htio raditi, neće dobiti ništa. Ostavit ću je nekim dobrim ljudima, radnicima.
Poznajem jako dobro ovoga gospodina i njegova vina .Šta reći zelim mu još puno godina da bude ziv i zdrav.On je ponos Slavonije