Kulturnjaci su u 2012. ušli na izdisaju snaga. Recesija je već tada na koljena bacila nezavisnu scenu, a ni institucijama nisu cvjetale ruže. Agonija zvana HNK Split bila je samo vrh ledene sante, ali onaj koji je u sponi Kerum – Mucalo pokazao smjer u kojem ide hrvatska kultura. U takvoj situaciji nova je ministrica kulture dočekana uz opće odobravanje, lijevih i desnih, institucionalnih i izvaninstitucionalnih, onih koji od kulture žive pristojno i onih koji jedva preživljavaju.
Andrea Zlatar Violić preuzela je Ministarstvo u iznimno složenim vremenima, ali sa sjajnim karakteristikama osobe koja dolazi iznutra, koja dobro poznaje kulturnu scenu u cjelini i koja se, po dobru, istaknula zalaganjem za nezavisnu kulturu. Dočekana je kao spasiteljica da bi u samo godinu dana postalo jasno kako kulturi nema spasa dok se ne spasi hrvatsko gospodarstvo, ali da joj još hitnije trebaju ozbiljne strukturalne promjene. I baš zato kraj 2012. veliki je antiklimaks – jer godinu su obilježili uglavnom loši, nespretni te totalno kaotični potezi Ministarstva kulture koji su u sjenu bacili dobre inicijative, poput fonda iz kojeg će se nagrađivati autori najboljih književnih djela.
Nema supermoći
Naravno, jedna ministrica nije superheroj, a za razrješenje nevjerojatno komplicirane situacije koju je zatekla Andrea Zlatar Violić trebale bi moći Supermana i Spidermana u kompletu, pojačane djelima Robina Hooda koji uzima bogatima, a daje siromašnima. Dakle, treba otvoreno reći da su očekivanja velikim dijelom bila nerealna, ali i priznati da je na kraju godine opći dojam samo veliko nesnalaženje, gubitak vremena, i bezbroj poteza koji nisu vodili nikamo.
Počelo je i više nego nevjerojatno. Govoreći o situaciji u kazalištima, Vladimir Stojsavljević, pomoćnik ministrice kulture, posebno se obrušio na glumce koji glume u sapunicama. Tako je rasprava o hitno potrebnom novom zakonu o kazalištu skrenula u potpuno krivom smjeru. A trebalo je na početku priznati nekoliko vrlo poražavajućih činjenica: u svim godinama koje su prošle otkako je Hrvatska postala samostalna, sustav u kulturi ostao je isti kakav je bio u socijalizmu. Tako gradska kazališta u Zagrebu danas imaju, primjerice, četiri ložača centralnog grijanja, ali ne i mogućnost da zaposle nove, mlade glumce. Da kazališta imaju na svojim platnim listama ljude koji ne rade godinama, plaća im stiže svaki mjesec, a nije im moguće dati otkaz...
Ruku na srce, trebalo je priznati i da oni koji ne rade u svom matičnom kazalištu, najčešće ne rade nigdje drugdje i u tako postavljenim stvarima, uz dodatak vrlo zamućene granice o tome što je institucionalno, a što izvaninstitucionalno kazalište (kamo svrstati one koji su, primjerice, od gradova dobili svoje zgrade i pozornice na kojima igraju, a sada ih za ozbiljan novac iznajmljuju onima koji nisu bili te sreće ili dovoljno blizu političkim centrima moći?) zamisliti se nad idejom da su nam “sapuničari” najveći problem. Ili odakle u zemlji sa 4,5 milijuna stanovnika koja grca u ekonomskoj krizi ideja da se glumci moraju odlučiti žele li biti televizijski, filmski ili kazališni glumci? Zašto se ne zapitati kako je moguće da ravnatelji kazališta nisu u stanju svoje zaposlenike zaposliti na onom poslu za koji su plaćeni? Kako je moguće da hladan pogon kazališta ponekad guta i devedeset posto proračuna, a da sitnice ostaju za program?
Dakle, zakon o kazalištu treba postaviti temelje struke, riješiti mnogo važnije stvari – postaviti kazališnu djelatnost za vrijeme u kojem živimo i vrijeme koje dolazi, ići na ruku kvaliteti i kreativnosti. Ali nakon velike bure u veljači 2012. i mnogo potrošenih riječi sve je jednostavno stalo. Stoga ostaje pitanje je li istup o “sapuničarima” bio samo jedan u nizu probnih balona kakvim nas je u 2012. godini politika obilno častila.
HNK Split i HNK Zagreb gotovo da su ista priča, s tim što Split nakon godina agonije ipak ima novog intendanta, maestra Tončija Bilića, a HNK Zagreb ima čak četiri propala natječaja i ne zna se što donosi jesen 2013. godine. Do kraja ove sezone na čelu središnje nacionalne kazališne kuće je Ana Lederer, no tko će osmisliti program nove sezonu? Koliko će se još vremena potrošiti na totalnu stagnaciju triju ansambla u kojem su neki od najvećih hrvatskih umjetnika, a sve skriveno iza proceduralnih razloga? Ako je točno da se ministrica kulture i gradonačelnik Zagreba – koji zajedno (obilno) financiraju rad središnje kazališne kuće – ne mogu dogovoriti, zašto ministrica ne preuzme odgovornost i nađe čovjeka dovoljno jakog i kreativnog da čak i u ovim teškim vremenima na sebe preuzme zagrebački HNK? Ili, okrenimo pilu naopako. U svojem testu za Kulturu, mjesečnik Večernjeg lista, Marija Sekelez napisala je kako je došlo vrijeme za novoga Gavellu, čovjeka koji će sada pokupiti ono najbolje što teatar ima i stvoriti novo kazalište. Ako negdje i imamo novoga Gavella, dajmo mu HNK Zagreb, kazalište kojem hitno treba novi smjer. Ali tada sve institucije čvrsto moraju stajati iza tog i takvog čovjeka kako bi pomeo sve što pomesti treba. Možda tada dobijemo i novu scenu o kojoj se govori desetljećima.
Medijski porez najveći kiks
Ali baš poput trakavica zvanih HNK Split i HNK Zagreb koje su u konačnici samo bildanje političke moći i utjecaja, cijela je kulturna 2012. godina prošla uz niz nadasve čudnih imenovanja čelnih ljudi različitih institucija, od Vesne Kusin i Klovićevih dvora na početku godine, pa sve do Antuna Maračića i Umjetničke galerije Dubrovnik, smjene koja je obilježila prosinac. Sve je odrađeno po istom ključu: stručna javnost misli (i želi) jedno, s jakim argumentima, a politika čini drugo, bez argumenata. Ministarstvo kulture tu ostaje sasvim po strani kada su lokalni politički moćnici u igri, i ni u jednom slučaju nije stalo iza osobe koja stručno i predano radi svoj posao.
Naravno, Ministarstvo nije institucija za prisilno nametanje kadrovskih rješenja lokalnim zajednicama koje ne znaju odabrati same, ali je li zaista moguće da nitko nije osjetio potrebu reagirati na trenutačno vrlo aktualnu tezu: ne može jedna osoba godinama i desetljećima voditi neku kulturnu instituciju? A što ako je upravo ta osoba ključna za uspjeh te institucije? Lako se bilo rugati Mucalu i njegovu programu punom budalaština, ali ponekad treba imati petlje i stati iza ljudi čiji su programi neupitni, kada je jasno da takva osoba pada kao kolateralna žrtva političke raspodjele osvojenoga kolača.
I tako smo došli do vjerojatno najvećeg kiksa 2012. godine i isprike ministrice Zlatar Violić zbog uznemiravanja javnosti oko tzv. medijskog poreza. Smjena (ili mogući ostanak u Ministarstvu kulture) Milana F. Živkovića pokazuju previše nesnalaženja u poslu koji ma koliko mi svi šutjeli o tome traži i političkog mahera. Takvom se ne može dogoditi da mu interni dokument koji je trebao biti platforma za javnu raspravu o novoj medijskoj strategiji izađe u javnost u najgorem mogućem trenutku i to baš s najradikalnijom idejom cijelog programa. I zato je reakcija ministrice kulture, garnirana riječima njezine stranačke kolegice “o malom” ono što ostavlja najgorči okus u ustima kulturne 2012. godine i ostavlja malo nade za pozitivne pomake u 2013. godini.
Kultura se, osim zaštićene baštine od državnog interesa, treba financirati VLASTITIM RADOM i eventualno djelom lokalnim proračunima. Dosta je više - svi s državnih jasli!!! "Nevladine" udruge prve