Most kaže – preživi li Karamarko glasovanje u Saboru, izlazimo iz Vlade. Premda je “siguran” da će preživjeti, i HDZ bi bez Karamarka u Vladi iz nje izišao. Ako se, dakle, u oba slučaja vlast raspada, zašto se to ne bi dogodilo odmah i raspisali izbori?
Ali moguće je “preslagivanje većine”. Riječi “preslagivati” i “preslagivanje” u dobrim rječnicima hrvatskog jezika nema, ispravne su riječi – “preslagati” i “preslaganje”. Pogrešna uporaba riječi – pogrešna i očekivanja. Ako se Most dogovori sa SDP-om, hoće li biti uvjerljiv, morat će mu praviti nevolje kao i HDZ-u, što bi brzo dozlogrdio kurčevitom Milanoviću kao i on skupini koju su odgajali biskupi i Tito pa su i naslijedili njihovu pokvarenost. Ako Karamarko kaže da će Vlada opstati, ali u njoj više neće biti Bože Petrova, znači da se uzda u preslaganje vlasti. No i kad bi HDZ-u to preslaganje uspjelo, kako bi se ta vlast održala, kako bi se, na primjer, uskladili stavovi ministra Hasanbegovića i nekih novih vlastonosaca od njega jako različitih? Kako bi HDZ mogao imati suverenu vlast, ili vlast koja odlučuje, kad bi velik dio te suverenosti i odlučivanja morao prenijeti na nove partnere? Ti mogući partneri – Bandić, Čačić, Pupovac i drugi manjinci te neki mostovci – nisu se dosad iskazivali skromnošću u političkim ambicijama.
Dakle, sve govori da bi bili najbolje novi izbori. Ali, na žalost kao i protekli, oni bi bili bez autoritativne stranke i autoritativnog stranačkog vođe. Sve do prošlogodišnjih izbora Hrvatska je te autoritete imala. Deset godina bili su to Tuđman i HDZ. I što god mislili o učincima njihove vlasti, poslije Tuđmana na izborima su se pojavljivali također autoriteti – bili su to Račan i Budiša, to jest SDP i HSLS, zatim dvaput Sanader i HDZ, te na kraju toga autoritativnog niza Zoran Milanović i SDP 2011. Znače li prošlogodišnji izbori početak dugotrajnog nedostatka autoriteta u hrvatskoj politici? Na žalost, čini se da znače upravo to. Taj će se nedostatak produžiti i na sve izvjesnije ovogodišnje prijevremene izbore, a sam Bog zna kako će Hrvatska preživjeti njihove rezultate i nastavak kaotičnog stanja u vlasti.
Sad se daju nešto veće šanse SDP-u i Milanoviću nego HDZ-u i Karamarku, ali izrazitog pobjednika neće biti. Milanović će opet loše proći iz istih razloga kao i prošle godine, a i HDZ iz istih razloga zbog kojih je izgubio golemu prednost koju je imao sve do godinu dana prije izbora. Sjetimo se, jedno su vrijeme u anketama naklonosti birača imali više Mirela Holy i ORaH nego Milanović i SDP, a HDZ je bio sigurni pobjednik koji će lako formirati vlast i u njoj biti nepovrediv. Tada se mislilo da se vratilo vrijeme autoritativne stranke i njezina autoritativnog vođe, da nas čeka još jedna promjena na čelu države s vrlo uvjerljivim razlozima i rezultatima na izborima. No pokazalo se da je Karamarko slab vođa i da mu kao i svim slabim vođama (i sportašima) nedostaje djelotvoran finiš kojim će smlaviti protivnika. Dogodilo se gotovo obratno, već otpisani Milanović vratio se iz opasnog nokdauna, agresivno finiširao i s protivnikom se gotovo izjednačio.
Sjetite se Tuđmana, Račana i Budiše, pa Mesića i Sanadera, svi su uvijek kad su pobjeđivali imali sjajan finiš. Ali i svi su imali od čega graditi svoj autoritet. Tuđman je to učinio kao tvorac države i pobjednik u ratu, Račan i Budiša mogli su pridobivati birače na oslabjelom HDZ-u i obećanju obračuna s kriminalom u pretvorbi i privatizaciji, slično kao i Mesić, a Sanader se pojavljuje kao obnovitelj stranke i markantna zamjena za politiku Račana i Budiše koja je doživjela fijasko. Milanović je mogao računati na djelomično iste argumente kao Račan i Budiša, na HDZ koji su Sanader i Jadranka Kosor gotovo uništili, i na kriminal koji se pripisivao i Sanaderu i stranci. Ni na što od svega toga na čemu su vodeći političari gradili svoj autoritet 25 godina nije mogao računati nitko na prošlogodišnjim niti će moći računati na vjerojatnim ovogodišnjim izborima. Sve do drugog Sanaderova mandata i potom do pobjede Milanovića nakon njega i Jadranke Kosor Hrvatska je živjela u iluziji povijesnih prevrata koji će se dogoditi na izborima. Lani se u nedostatak tih iluzija, u prazninu nastalu slabljenjem autoriteta dviju velikih stranaka ubacio Most i pokazao se jednakim onima zbog kojih se za njega glasovalo, pa i još gorim. Paradoks je u tome što će na idućim izborima Most propasti, a ni HDZ ni SDP od toga neće imati koristi. Ali pričekajmo...
