Karizma, iskustvo i novac tri su komponente ključne za politički
uspjeh. Rijetki imaju sve tri, mnogi imaju samo kombinaciju dviju, ali
nema nikoga tko je postigao značajniji uspjeh u politici a da nema
nijednu. Prije nekoliko mjeseci činilo se da novo lice u politici Zoran
Milanović ima potencijal koji se temelji na karizmi. Nekritičko
poklonjenje javnosti i dijela medija nepoznatom političaru učinilo ga
je zvijezdom preko noći; od njega su se očekivali veliki potezi,
odlučnost, mudrost i – pobjeda.
Ambicije mu nije nedostajalo, pokazao je to i samokandidaturom za
predsjednika stranke, ankete su ga digle u nebesa pokopavši prethodnu
zvijezdu Ljubu Jurčića, koji je nastao na jednako tako nekritičkom
odobravanju i sve je izgledalo gotovo: Hrvatska je dobila novog
državnika koji, činilo se, nije puno kalkulirao i koji je spreman
Sanaderu pokazati zube.
U prvih nekoliko dana zaratio je s Hercegovcima, Crkvom i Bandićem,
činilo se da govori upravo ono što navodno birači lijevog spektra žele
čuti. No ispalo je da se stube teško mogu preskakati i da puko
odobravanje i dobra slika u medijima nije ključ uspjeha. Karizma očito
nije bila dovoljna. Bolje rečeno to uopće nije bila karizma, nego samo
trenutni sjaj.
Novac i iskustvo pripadaju Sanaderu i Bandiću, aura efikasnosti i
buldožerske upornosti može se pripisati Radimiru Čačiću, koji je okusio
i slast i gorčinu politike, a Milanović je imao samo efekt novog i nije
ga iskoristio. Zbog loše kampanje nije uspio motivirati dovoljan broj
birača u Hrvatskoj da izađu i daju svoj glas za SDP. Njegove poruke
nisu doprle do onih koji su željeli promjene, SDP s njim na čelu nije
uspio uvjeriti većinu od onih 60 posto građana koji su željeli promjenu
vlasti da bi ta vlast trebala biti SDP-ova.
A i kako bi kada se nije govorilo o gospodarstvu, zapošljavanju i borbi
protiv kriminala nego o Sanaderovu kukavičluku zbog nedolaska na
sučeljavanja. Sanader na kraju nije pokazao ni račune niti je došao na
sučeljavanje, ali je i u Hrvatskoj dobio izbore, a u SDP-u su, unatoč
Milanovićevim naporima da potisne stare esdepeovce, upravo oni, gledano
po izbornim jedinicama, napravili ponovo najbolje rezultate. Najveći
broj mandata koji je SDP osvojio na ovim izborima relativizira
činjenica da SDP ne može formirati vladu kakvu je želio, SDP-ovu vladu
temeljenu na SDP-ovim programima.
Milanović se u kratko vrijeme nije uspio identificirati sa
socijaldemokracijom, iza njega nije postajalo iskustvo pokušaja na
nekim izborima, njemu je ova kampanja bila prva i sve mu se dogodilo u
nekoliko mjeseci. I koliko je za SDP loše ako bude morao još četiri
godine provesti u opoziciji, jer sada stranka ima snagu i kadrovsku
zrelost za puno više, toliko je za Milanovića ova lekcija dobra. Iz
čistih pedagoških razloga. U politici opstaju oni koji brzo uče.