Nedavno je u Zagrebu kao jedan od predavača međunarodne konferencije “Voters, parties and the challenge of populist politics in Europe” u organizaciji Fakulteta političkih znanosti i Zaklade Friedrich Ebert gostovao dr. sc. Zsolt Enyedi, prorektor za mađarske odnose na Central European University u Budimpešti.
To sveučilište zapravo ima hrvatske korijene jer je ideja o njegovu osnivanju proizašla u proljeće 1989. godine za serije predavanja na Inter University Centre u Dubrovniku. Zaključeno je tada u diskusiji nekoliko europskih znanstvenika kako predstojećim temeljitim političkim promjenama u srednjoj Europi treba pristupiti na poseban način, osnivanjem neovisnog međunarodnog sveučilišta.
Central European University tako je osnovan 1991. godine novcem Georgea Sorosa koji je sve do 2007. godine bio i njegov predsjednik. Institucija je oblikovana prema zapadnom obrazovnom modelu, ali je prepoznatljivog srednjoeuropskog štiha. Soros je u sveučilište uložio 880 milijuna dolara zbog čega je CEU jedna od financijski najbolje stojećih institucija u Europi. No istodobno je i prema Times Higher Educationu među prvih stotinu sveučilišta kada se govori o društvenim znanostima, po čemu je vodeći u regiji. Akreditiran je i u SAD-u i u Mađarskoj, smješten je u Budimpešti.
Međutim, vremena se mijenjaju pa je tako Central European University bilo središte medijskih napisa ove godine. Vlada Viktora Orbana kojoj, poznato je, ideje Georgea Sorosa o otvorenim društvima nisu pretjerano simpatične, pristupila je donošenju amandmana na postojeći mađarski zakon o visokom obrazovanju koji je sveučilište protumačilo kao izravan atak na sebe. Radilo se o amandmanu koji bi onemogućio rad instituciji koja je akreditirana u dvije zemlje, a djeluje samo u jednoj uz to što bi bio potreban i bilateralni sporazum između država u kojima je sveučilište akreditirano.
Također, predavači koji nemaju prebivalište u Europskoj uniji morali bi tražiti radne dozvole. Sam Orban sveučilište naziva jednostavno Sorosevim opravdavajući donošenje amandmana činjenicom da je CEU financijski daleko moćniji od ostalih sličnih institucija pa je zbog toga u velikoj prednosti. Mogućnost onemogućavanja rada sveučilištu koje pohađa 1380 studenata iz 100 zemalja i na kojem predaje 300 profesora iz više od 30 zemalja, izazvalo je prosvjede popraćene i kroz svjetske medije i agencije. Ranije se već sveučilište našlo u sličnoj situaciji i u Češkoj Republici zbog čega i jest u cijelosti preseljeno u Budimpeštu. Stoga nam je mogućnost intervjua s dr. Enyedijem bila itekako zanimljiva, a on je pristao odgovoriti na naših nekoliko pitanja.
Sveučilište na kojem radite imalo je problema u Češkoj Republici, a sada se nešto slično događa i u Mađarskoj gdje se čak rade i amandmani na postojeći zakon. Koja je sada situacija? Hoće li biti moguće zadržati neovisnost Central European Universityja s obzirom na Orbanovu politiku koja nije sklona stranom financiranju nevladinih organizacija, pogotovo kada se pojavi ime Georgea Sorosa?
Doista, antisorosevska kampanja pogodila je naše sveučilište zbog činjenice da je George Soros njegov osnivač. Unatoč tome što je CEU neovisna institucija kojom upravlja Odbor povjerenika, čini se da neki vladini krugovi drže kako zlostavljanje sveučilišta sasvim dobro pristaje u opću kampanju mržnje protiv Sorosa. Mislim da će na kraju svi shvatiti kako miješanje znanstvenih institucija u stranačke političke kampanje nije prihvatljivo, ni moralno ni politički.
Ono što zbunjuje u najnovijim političkim zbivanjima unutar Europske unije jest činjenica kako zemlje koje su gospodarski stabilne, čak i prosperitetne, skreću udesno. Poljska, Češka, Austrija, a onda i Mađarska najvidljiviji su primjeri. Ima li ta to nekog opipljivog objašnjenja?
Dio razloga leži u općoj krizi socijaldemokracije. S izuzetkom južnoeuropskih zemalja, socijaldemokrati nisu bili u stanju kompenzirati svoj pad popularnosti u radničkoj klasi. K tome, uspjeh antiimigrantske desnice upućuje na to da su kulturalne teme danas važnije nego prije te da se napredak globalizacije očitovao i u aktiviranju straha u velikim društvenim grupama.
U Hrvatskoj, primjerice, jedna je od karakteristika konzervativnih stranaka iznimno stabilno biračko tijelo koje je nesklono pokazati reakciju i na ozbiljne negativnosti vezane uz svoju političku opciju te se čini odlučnim u razmišljanju kako je “naše” uvijek bolje od “njihovog” bez uzimanja u obzir svih posljedica takvog razmišljanja. Imaju li, primjerice, glasači Fidesza istu karakteristiku, ili birači drugih konzervativnih stranaka u do sada spomenutim zemljama?
Fidesz ima čvrstu i stabilnu biračku bazu, mnogo njihovih sljedbenika promijenilo je svoje stajalište u skladu sa strategijama vodstva te stranke. Primjerice, postojala je ta antiruska nastrojenost koja se sada promijenila u prorusku. To je fascinantno, pokazuje kako je stranačko vodstvo, pogotovo gospodin Orban, sasvim u kontroli svojih pristaša. Ali koliko će ta stranka ostati jakom nakon Orbanova odlaska, otvoreno je pitanje.
Što je onda s demokracijom? Sagledavajući sve tijekove, moglo bi se zaključiti kako ona postaje zastarjelim konceptom koji je podložan manipulaciji izbornim procesom, izbornom inženjeringu. Kako nadići situaciju u kojoj čvrsta i disciplinirana glasačka manjina osigurava stabilnost konzervativnih vlada koje su sada na vlasti u pojedinim zemljama?
Uspjeh konzervativaca ne upućuje na to da je demokracija u problemu. Smanjenje racionalne debate, pogotovo u SAD-u i istočnoj Europi doista, s druge strane, potkopava kvalitete demokracije. Ali u široj povijesnoj perspektivi mi i dalje napredujemo: povećavaju se građanska prava, politika postaje transparentnijom, šire se nove tehnike sudjelovanja u procesima. Živimo u demokratskijem svijetu nego što je to bio slučaj prije 20 ili 30 godina.
Je li rast populizma doista takva prijetnja demokraciji te koji su razlozi ako je tome doista tako?
Populizam u opoziciji šteti kulturi dijaloga, ali ne prijeti demokraciji kao takvoj. Populizam u vlasti može predstavljati temeljni izazov demokraciji, posebno ako ima snažnu autoritarnu komponentu.
Kako se oduprijeti sistemskom pristupu kojim pojedine vlade nastoje ostvariti odlučujući utjecaj na novinarstvo i medije te obrazovanje kao svojevrsni dugoročni plan ostanka na vlasti? Imali ste već takve primjere u mađarskim medijima, sada i s “lex CEU”, kao što smo već spomenuli.
Regulacija i struktura masovnih medija i funkcioniranje pravnog sustava sve su više ispolitizirani u mnogim zemljama naše regije, u ovom trenutku najspektakularnije u Poljskoj i Mađarskoj. Državna birokracija koristi se kao dio stranačkog aparata. To stvara uvjete za duboko nepravedno političko nadmetanje. Europska unija nije bila spremna za takav razvoj događaja te još traži adekvatan odgovor. Ako ne promijenio smjer, vrlo ćemo se brzo suočiti s fasadnim demokracijama, sustavima gdje je vlast centralizirana u nekoliko ruku. Ali ne mislim da se radi o fenomenu kada se o Europi ili svijetu radi.
Također, je li točan dojam kako te nove administracije idu prema smanjenju manjinskih prava bez nekih vidljivih razloga koji nisu ideološke prirode, unatoč tome što te zemlje imaju sredstava da ta naslijeđena prava poštuju. Ako takav dojam jest točan, je li u pitanju ideologija ili postoji neki drugi razlog zbog čega su, barem tako neki tvrde, manjinska prava jedna od najvažnijih tema tih administracija?
Ne slažem se s tvrdnjom kako se manjinska prava svugdje smanjuju. Istina je, s druge strane, kako se više nego prije od imigranata očekuje da se asimiliraju. Za jedan dio takvog ponašanja odgovorna je ksenofobija, ali i to je reakcija na razvoj kulturološki različitih i zatvorenih emigrantskih supkultura.
Čini se da u zemljama regije raste i utjecaj religijskih institucija, Crkve. Kakva je situacija sada u Mađarskoj u usporedbi s drugim zemljama, ponajprije onim s prevladavajuće katoličkim stanovništvom?
U Mađarskoj neke tradicionalne crkve, ne samo Katolička, imaju određene privilegije, a vlada im predaje sve veće dijelove sustava obrazovanja i socijalne skrbi. No sada je svećenstvo matičnih crkava podijeljeno između tolerantnih i antiimigrantskih, nacionalističkih frakcija. Na nesreću, neki biskupi, čini se, gaje jaču privrženost Viktoru Orbanu nego papi ili temeljnim biblijskim učenjima. Ipak, opozicija takvim stavovima rastuća je unutar crkava.
Je li Europska unija održiva zajednica ako imate Europu unutar Europe, da se tako izrazimo, misleći na zemlje koje jesu dijelom Europe, ali imaju sada potpuno drugačiji sustav vrijednosti i nacionalnih interesa u odnosu na Europsku uniju?
Stav prema tretmanu izbjeglica te promjenjiv stav prema drugim kulturološkim temama, poput istospolnog braka, doista navode na zaključak da postoje dvije Europe. EU se može održati u takvim uvjetima jer, na kraju krajeva, te kulturološke razlike nisu manje od onih u Sjedinjenim Državama koje su jedan državni entitet. No učinkovito upravljanje tražilo bi puno više kulturalnog konsenzusa. Vodstvo EU može imati umjeren utjecaj na stvaranje tog konsenzusa, ali puno je veći potencijal u obrazovanju.
Jedna od glavnih diskusija ovdje u Hrvatskoj vezana je za Drugi svjetski rat. Također, postoji jaka debata o holokaustu, pa čak i njegovo poricanje u više drugih zemalja. Zašto je to odjednom tako važna tema? Zašto te političke snage smatraju tu tematiku važnom na početku 21. stoljeća, 70 godina nakon što je Drugi svjetski rat završio?
Neke komunističke zemlje imale su duboku nacionalističku prošlost koja je bila suzbijana više desetljeća. Za razliku od Njemačke, mi se nismo morali suočavati s tamnom stranom te svoje nacionalističke tradicije pa je tako bilo neizbježno da će nakon promjene režima nešto od toga isplivati. Političarima povijesna simbolika može biti iznimno korisna jer im pomaže stvoriti političke zajednice. Za pojedinca prošla nacionalna patnja i nacionalna slava mogu objasniti i zamijeniti nedostatak uspjeha u sadašnjosti. Jasno, nema ništa loše u debatama o povijesti, ali one često potpiruju logiku osvete koja je očito pogubna za suživot.
Puna podrška mađarskoj vladi u obrani nacionalnog suverenitet i sprječavanja podrivanja ustavnog poretka od strane globalista. No passaran drugovi no passaran. S nacionalom, sloboda zemlji svoj ;)