Nakon predsjedničkih izbora 2020. godine Hrvatska dobiva konfliktnu kohabitaciju predsjednika Republike s predsjednikom Vlade i parlamentarnom većinom izabranom na temelju suprotnog političkog programa. Politička zbilja obilježena je žestokom utakmicom suprotstavljenih ekipa, naizmjeničnim napetostima i opuštanjima. Na političkoj sceni potvrđuje se pravilo o obnašanju vlasti, predsjednik Republike i predsjednik Vlade žele osvojiti što više moći za instituciju kojoj pripadaju i smanjiti moć institucija koje napadaju. Svaka strana nastoji na očigledan način postavljati prepreke drugoj strani.
Dnevnopolitički komentatori veličaju potrebu i sposobnost stvaranja dogovora konsenzusom oko važnih ustavnih i političkih pitanja. No, ne budimo previše naivni, u kohabitacijama je uglavnom riječ o silom postignutom konsenzusu, razlikuju se samo u tome je li u javnosti vidljiv prijezir ili lažna kurtoazija.
Mnogobrojni su predmeti sporenja. Država nije homogeni entitet, već spoj raznolikih čimbenika sa svojim vizijama hrvatskih interesa, skup pojedinaca različitih senzibiliteta od kojih se svaki smatra nositeljem najboljih rješenja za svakodnevne izazove (sudstvo, diplomaciju).
Posebnost hrvatskog iskustva kohabitacije pokazuje da se sukob visokog intenziteta ne vodi isključivo na političkom području, već se žele izmijeniti i ustavne ovlasti sudionika, ustavna “pravila ratovanja”. Trajnost Ustava i ustavne diobe ovlasti između predsjednika Republike i Hrvatskog sabora dobivaju manju težinu i zaštitu. Odbačen je siguran putokaz za očuvanje hrvatskog ustavnog sustava (uputa iz hladnog rata, prve francuske kohabitacije): “Povratak na Ustav, samo Ustav i ništa osim Ustava.”.
Ustavni sud je u sukobu tijela državnih vlasti u kohabitaciji sklonost zaštiti Ustava i ustavnih načela žurno usmjerio i prilagodio trenutačnim političkim stavovima Vlade i time postao (su)kreator aktualnih političkih zbivanja. Argumenti većine u Sudu prikupljeni su lukavo na struci neprimjeren način iz odluka Suda Europske unije. Odluke se odnose na ocjenu postupka izbora sudaca u okolnostima kada poljska parlamentarna većina (Pravo i pravda – PiS) i predsjednik države iste političke boje preuzimaju i zarobljavaju sudove, suprotno našoj situaciji. Hrvatski predsjednik želi putem neovisnog kandidata zaustaviti urušavanje vladavine prava i korupciju u sudstvu, a parlamentarna većina mu se protivi.
Poziv na načelo diobe vlasti (članak 4. Ustava) poslužio je većini u Sudu da suradnju i uzajamni nadzor zakonodavne i izvršne vlasti i predsjedničke ovlasti ponovo nakon 10 godina protumači arbitrarno, mimo ustavnopravne znanosti. Primjerice, iz citiranog Rješenja o Zakonu o pomilovanju (2011.) izostavili su izdvojeno mišljenje jedinog akademika među ustavnim sucima Davora Krapca: “No ta suradnja ne može se graditi na pravnoj regulativi koja bi prelazila ustavne kompetencijske granice jednog nositelja i zadirala u izvorne ustavne prerogative drugog nositelja vlasti. Tada bi se ideja o “međusobnoj suradnji” pretvorila u mogućnost neustavnog međusobnog utjecaja i donijela opasnost slabljenja njihove odgovornosti na ustavno predviđenom području djelovanja.”.
U kontroli ustavnosti članka 44a Zakona o sudovima ustavni suci su vagali ustavna načela i uspostavili njihovu pomičnu vrijednosnu hijerarhiju. Primat je dobila novotvorina ustavnih sudaca o zakonskoj proceduri javnog poziva koji se može umnažati. Odredili su da već održan javni poziv nije pomoćno sredstvo za ispunjenje uvjeta transparentnosti u postupku izbora kandidata za predsjednika Vrhovnog suda. Obvezatnost ponavljanja javnog poziva postaje odlukom većine sudaca nužan korak u postupku, iako tog uvjeta za odabir predsjedničkog kandidata nema u Ustavu, a Zakon o sudovima jasno govori o jednom pozivu.
Poznati predsjednički kandidat ide na ponovljeni poziv, što ostalim kandidatima transparentno šalje poruku o neuspjehu njihove kandidature, a građanima daje višemjesečni pogled na karikaturu načela jednakosti sudjelovanja u obavljanju javnih poslova (čl. 44. Ustava). Suprotno Ustavu, prema Zakonu traže se mišljenja o svima koji su se javili i time se postupak produljuje.
Opći interes svih građana, stabilnost državne vlasti i redovito djelovanje sudbene vlasti iz članka 94. stavka 2. Ustava, koje se treba osigurati pravodobnim izborom predsjednika Vrhovnog suda, stavljen je na drugo mjesto u vrijednosnoj hijerarhiji, ispod na Ustavnom sudu osmišljenog novog postupka. Ustavni imperativ stabilnosti državnih vlasti štiti predsjednik Republike svojim ovlastima, jedna od njih je predlaganje predsjednika Vrhovnog suda Hrvatskom saboru (članak 116. stavak 2. Ustava). Predsjednika Republike, ustavno tijelo državne vlasti s demokratskim legitimitetom narodnog neposrednog izbora, većina sudaca poslala je “na popravni” pred Državno-sudbeno vijeće (u ulozi pomoćnog administrativno-tehničkog tijela ubačeno u zakonski postupak, unatoč ustavnoj zabrani sudjelovanja u njemu). Objektivno arbitrarnim tumačenjem zakona Ustavni je sud predsjednika Republike zbiljski ograničio u aktu Vlade (aktu izvršne vlasti), prijedlogu kandidata za predsjednika Vrhovnog suda.
Odluka o javnom pozivu mogla bi u aktualnoj kohabitaciji postati prekretnicom u munjevitom ratu za ograničavanje ovlasti predsjednika Republike. Brzina Ustavnog suda uznemiruje, prijedlog uglednih odvjetnica Sloković i dr. Marković suci su dobili dan prije odlučivanja.
Takvo dubiozno postupanje otvara mogućnost preispitivanja načina rada u Ustavnom sudu, usklađenosti postupanja s jasnim zahtjevima Suda Europske unije za neovisnost odlučivanja Ustavnog suda iz Odluke o sindikatu portugalskih sudaca (C-64/16). Izgledne su i nove ustavnosudske bitke, zbog neimenovanja veleposlanika i konzula predsjednik Republike i predsjednik Vlade rječnikom biciklizma stoje na mjestu.
Vladajuća većina dobila je odlukom Ustavnog suda uslugu, smokvin list za naglo usporavanje promjene na čelu sudbene vlasti, ali i prešutnu izmjenu ustavnog postupka izbora predsjednika Vrhovnog suda i ustavnog položaja predsjednika Republike.
Autorica je predstojnica Katedre za ustavno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu i dopredsjednica Hrvatske udruge za ustavno pravo
Ustavni sud nije nikakav sukreator politike nego oni koji se zale na njega nisu uspijeli isti staviti sebi pod kontrolu.