Imamo li hrabrosti priznati da smo bili u zabludi, na dobrom smo putu prema istini. U prvome čitanju današnje liturgijske čitanke riječ je i o tome. Prorok Jeremija optužen je da obeshrabruje vojsku, vladar je popustio kuhinji, Jeremija je bačen u bunar, no na kraju vladar je, pred argumentom istine, ipak promijenio mišljenje i ispravio grešku.
Promijeniti ili ispraviti svoja mišljenja i ponašanja, hrabar je čin koji svjedoči da čovjek još raste i da napreduje prema istini. Zabluda katkad može biti prva stepenica istine i pouzdan dokaz da napredujemo. Vodi li nas ljubav prema istini, zablude se u ugrađuju u naše iskustvo i naš put spoznaje. Tako istina raste u našoj savjesti i svijesti.
Sv. Terezija Avilska kaže: "Jedan dan poniznog upoznavanja samih sebe smatram većom Gospodinovom naklonošću, premda nas taj dan stajao bezbrojnih jada i teškoća, nego mnogi dani provedeni u molitvi". Treba nam, dakle, hrabrosti da bismo izdržali na putu poniznog upoznavanja sebe.
Na tome se putu dobro sjetiti i Selimovićeve spoznaje kako su "zablude korisne kao i istine". Korisne zbog toga što su za nas dobre ukoliko nam krče put prema istini. Albert Einstein kaže: "Kako dalje napreduje duhovni razvitak čovječanstva, tako mi izgleda sigurnije da put istinske religioznosti ne ide kroz strah života i strah smrti i slijepu vjeru već kroz težnju prema racionalnom znanju.
U tom smislu smatram da svećenik mora postati učitelj, želi li pravilno postupiti u svojoj uzvišenoj obrazovnoj misiji". Jeremija je zbog svoje uzvišene misije trpio. Isus je bio ubijen. No, istina se nije mogla ubiti. Zablude i istine rastu na istoj njivi, ipak istina kad-tad prevlada.
