Iako nevelik u usporedbi s europskom konkurencijom i, povrh toga, izravno izložen suparništvu etablirane trojke: Beč - Budimpešta - Prag, Zagreb se posljednjih nekoliko godina definitivno nametnuo na karti europskih city-break destinacija. Nema jezika kojeg se posljednjih ljeta ne čuje na zagrebačkim ulicama, brojke o dolascima i noćenjima rastu praktički iz mjeseca u mjesec, a nije slučajnost kad, kao recimo proteklog kolovoza, obala bilježi maksimalnih deset posto više gostiju, a Zagreb istovremeno upiše plus od čak 16 posto.
Hrvatska se metropola, pri tom, može pohvaliti i zamalo dvostruko većim prihodima po gostu od hrvatskog prosjeka. Istini za volju, to gradski turizam manje-više svugdje razlikuje od morskog, budući da u metropole dolaze i poslovni ljudi, neopterećeni cijenom hotela ili večere, za razliku od ‘običnih’ turista. No, u Zagrebu se s poslovnjacima masovno miješaju i backpackeri (dokaz: hosteli koji niču u svim dijelovima grada), pa je prosječnih nešto više od sto eura za trenutne prilike solidan rezultat. Dakako, zagrebačka turistička staza nije baš cijelom dužinom posuta samo zvjezdicama. Ne zvuči dobro da broj gostiju, koji se opetovano vraćaju, uporno pada. Isto tako, nije kompliment biti grad za jednu noć. Posao zagrebačkim turističkim čelnicima, doduše, i nije (pre)jednostavan. Zagreb se mora nadmetati, ne samo s europskom konkurencijom, nego i s Plitvicama, Opatijom, Zadrom..., koji također odvlače goste. Da ne spominjemo da se, iako ukupno gledano zadovoljstvo raste, svi iz posjete hrvatskoj metropoli nisu vratili fascinirani. Istina, još se nije rodio onaj koji bi svima ugodio, ali nije lijepo čuti da Japanci, recimo, Zagreb zovu ‘grad grafita’.
