Nedavno se u britanskom Daily Mailu među šest top-preporuka gdje ići i što vidjeti u Lijepoj Našoj, uz standardna morska odredišta, kao što je Dubrovnik, našla i – Marija Bistrica te njezine drvene igračke. Te jedinstvene igračke su od 2009. na UNESCO-ovu popisu nematerijalnih dobara. Sad već slavne igračke bilo je vrlo teško naći na nekom od štandova jer su usred tjedna većinom bili zatvoreni. Kako objašnjava Stjepan Mikuš, jedan od njihova dva registrirana izrađivača, on štand otvara od četvrtka do nedjelje.
Licitari, medenjaci...
– Igračke izrađujem već četrdesetak godina, od 6. godine. To je tradicija duga 130 godina, sve se igračke izrađuju u selu Laz, a u Bistrici ih prodajemo. Drago mi je što su Britanci prepoznali naš rad jer je vrlo zanimljiv – kaže Mikuš, koji objašnjava kako je postupak izrade šarenih igračaka od mekog drva vrbe, lipe, bukve i javora, kompliciran, ali i zabavan. Nedavno je i jedna japanska televizija o njima snimala dokumentarac što posebno veseli Vesnu Habazin, predsjednicu Turističke zajednice Marije Bistrice.
– Od prvog dana rada TZ-a radimo na tome da stari zanati budu pratnja hodočasnicima. Etnografski muzej i Ministarstvo kulture potrudili su se da naša baština bude na UNESCO-ovu popisu, a prije su igračke izrađivali samo stari ljudi. Sada se proizvodnja polako razvija – kaže Habazin.
Svetište Marija Bistrica je od 1684. mjesto hodočašća i godišnje ga posjeti od 800.000 do 900.000 ljudi, što je procjena prema broju hostija. Zadnjih godina profil se posjetitelja mijenja.
– Otprilike su polovice tog broja turisti, a dolaze cijele godine. Najviše nam dolaze Europljani i to Talijani, Francuzi, a ove godine je bilo i mnogo Poljaka. Danas su stigla i dva autobusa Koreanaca – objašnjava Habazin. Marija Bistrica turiste pokušava privući i drugim tradicionalnim proizvodima kao što su licitarska srca, medenjaci i gvirc, vino od meda i hmelja koje ima i svoju bezalkoholnu varijantu. Gvirc se može kušati na glavnom bistričkom trgu u medičarstvu “Mahmet” koja se tamo nalazi više od četrdeset godina.
– Najviše je hodočasnika, ali otkad je počela kriza oni imaju sve manje novca. Do 2008. godine bilo je dobro. Turisti koji tu dolaze još nisu prepoznali licitare i igračke. Općenito, ljudi nisu baš educirani što sve Bistrica nudi – kaže Franjo Habazin iz “Mahmeta”, saževši glavnu poteškoću s kojom se Bistrica susreće.
Unatoč tome što pokušavaju razviti i svjetovni turizam, mir i spokoj na koji smo naišli sredinom tjedna ono je što privlači turiste, a kako u to uklopiti i masovni turizam, teško je reći.
Radi se za blagdane
– Postali smo prolazna stanica i usputna atrakcija, to jest ono što jedno svetište ne bi trebalo ni smjelo biti – smatra Ivanka Leskovar, umjetnica koja svoje ručne radove sakralne tematike godinama prodaje na štandu uz glavnu ulicu prema bazilici Majke Božje Bistričke. Njezin štand ujedno je bio i jedan od rijetkih otvorenih usred tjedna, jer unatoč tome što su strani turisti Mariju Bistricu prepoznali, prodavači za to ne mare previše, a gužva je tijekom vikenda ili prije te za velikih blagdana.
