Kada je sredinom 19. stoljeća obitelj Andrassy došla u Zagreb, Gornji grad bio je logičan odabir za stanovanje. Donjeg grada gotovo da nije ni bilo, kaže njihov potomak Mladen Andrassy.
Prikupili novac za vitraj
Gdje su točno prabaka Tereza i pradjed Miroslav živjeli, ne zna, no nakon njih stiglo je na Gornji grad još Andrassyja, od kojih su jedni živjeli u kući na uglu Matoševe i Kuševićeve ulice, koju je kasnije otkupio kipar Ivan Meštrović.
Dok je pradjed putovao kao sudac nastanjen u Stubici, prabaka je vodila bogat gornjogradski društveni život okupljajući gospođe koje su prikupljale novac u razne dobrotvorne svrhe.
– Prikupile su novac i za jedan vitraj u crkvi svete Katarine – dodaje Mladen Andrassy okružen portretima obitelji koje je Tereza naručila od Vlahe Bukovca. Mladen Andrassy pripada klasi, kako sam kaže, običnih plemića najniže kategorije.
– Naša je titula “czukar i nagy paka”, no ne znam što to točno znači. Bilo je očito od vrijednosti mojim precima koji su došli iz južne Slovačke, tada područja sjeverozapadne Mađarske. Mene su odgajali normalnim građanskim odgojem premda odrastati u obitelji intelektualaca ima svoje posljedice – kaže Andrassy i dodaje da je “čuo što nije smio jer je bilo zabranjeno psovati u tadašnjem sistemu”.
No nikad nisu imali velikih problema niti je kuća ikad bila nacionalizirana. Otac Juraj i djed Ljudevit, oba sveučilišna profesora i kasnije dekani Pravnog fakulteta, bili su usmjereni na posao na sveučilištu, osim kad bi ih vlast pozvala kao stručnjake.
Tek pokoji automobil
– Sjećam se da je otac morao surađivati s Antom Pavelićem pa je išao rješavati granična pitanja u Budimpeštu – kaže Andrassy koji je odlučio nastaviti lozu sveučilišnih profesora u obitelji, no u strojarstvu. Opatička ulica u kojoj živi djeci je nekada služila kao nogometno igralište, osim kad bi onuda prošao tek pokoji automobil koji je vozio gospodu zastupnike na zasjedanje u Sabor. Kamenita je ulica zimi pak bila rezervirana za sanjkanje.
– Časne sestre su se strašno ljutile jer bismo s Markova trga prilično brzo uletjeli u Kamenita vrata, gdje bismo redovito nešto porušili – prisjeća se Andrassy nestašnih dječačkih dana.
>>Plemići Jellačići u komunizmu su prezime morali skrivati
