U najbolja vremena hrvatskog rocka imali smo Fiju Briju i Zagreb gori koji su bili čak prije pokretima nego tek glazbenim festivalima. Dobrim je dijelom na krilima tih manifestacija došla i promjena vlasti 2000-te godine. Četvrt stoljeća kasnije na Brundanju su okupljeni gotovo svi ti bendovi za koje je stvoren ambijent kroz dominirajuću binu i festivalski ugođaj onoliko koliko to dopušta prostor jedne pivovare. Očekivalo bi se da će se ondje okupiti ista publika gotovo kao da je riječ o nekom reunionu, pa koliko se skupi skupi. I bilo je tako, ail uz bitan izuzetak koji je pokazao upravo drugi dan. Već za prvi dan Brundanja kojim je obilježen 30. rođendan Pivovare Medvedgrad, prodano je 2500 karata što znači da se s gostima okupilo oko 3000 ljudi što je otprilike koliko taj prostor dopušta.
Bio je to 'sure shot' s Jonathanom, Baretom i Majkama te Let 3. Drugi dan je ovako očima promatrača gledano bio interesantniji. Krenuli su Savršeni marginalci, odnosno donedavno Hladno pivo bez Mileta Kekina, s novim pjevačem Hrvojem Krmpotićem Krmpom koji je stigao iz grupe Deafness by Noise. I pokazali da im Kekin - nimalo ne fali! Krmpa je pun energije i ambicije, vokalno je čak i dostta sličan Kekinu, iz ranijih njihovih izjava Marginalci i nemaju nekog zanimanja za neko novo autorstvo, pa je prilično sigurno da ćemo ovakvo 'Pivo' gledati još dugo vremena. Kojoti koji su nastupili nakon njih promoviraju singlove sa svojeg zadnjeg albuma, no naravno da je publika najbolje reagirala na njihove originalne hitove s kraja 90-tih poput Hodala je pola metra iznad zemlje, Sto milja daleko od nje ili Halucinacija, no oni su u jednom trenutku nagovijestili transformaciju Brundanja u podsjećanje na važnost glazbe kao po društvo važnog kulturnog elementa. Alen Marin najavio je posebno Lud od slobode kao pjesnu koju su 90-tih napravili kao buntovničku, ali - dobrim dijelom vrijedi i danas. I onda dolazi legendarni Jura Stublić sa svojim Filmom i kreće amalgamiranje publike u kojoj se brišu dobne granice. Sada se prostor Brundanja popunio bitno bolje nego prvog dana, Jura je krenuo sa svojim vjerojatno najvećim hitom Pjevajmo do zore koji je trenutno izazvao dizanje ruku i zbosko pjevanje, pa nastavio dalje odužujući se publici koliko god je to mogao. Bilo je to koji puta zaista i zadnjim atomima energije kada bi signaizirao izuzetnom svojem gitaristu i, kako je sam rekao, desnoj ruci Borni Čopu, da ga odmijeni što ovaj uvijek čini i više nego uspješno. I dalje je Jura rado u izravnom kontaktu s publikom s kojom se i pošalio na račun dizajna svojeg - nadgrobnog spomenika. Doista ne bismo da Jura o tome razmišlja još neko vrijeme, jer reakcije su publike, kroz sve prisutne generacije bile unisone. I onda opet - najavljen je Chicago, za koji je Jura tvrdio kako nikada nije pisan za Hrvatsku, no nije bilo bitno da li mu je u tome itko povjerovao. Ponovo su svi pjesmu prihvatili, tekst je svatko znao. Publika je Juru za predanost koju je iskazao nagradila i paljenjem baklji pa je sve doista nalikovalo Fiju briju novog doba.
Kao bend koji će zatvoriti ovogodišnje Brundanje odabrani su Pips, Chips & Videoclips. Jasno je bilo da tako mora biti, nikada čvršća poveznica najstarije zagerbačke i hrvatske obiteljske pivovare nije bila sa gradom Zagrebom. Kroz njegov najveći brend, to jest, Dinamo gdje u izvršnom odboru sjedi Ivan Nauković iz Pivovare Medvedgrad. Pa je festival i zatvoren s Dinamo ja volim. ne treba opisivati ludnicu kad je to krenulo, no sve prije toga bilo je i zanimljivije. Pipsi su krenuli sa stvarima s novog albuma koje su doista lako pronalazile put do mlađe publike koja je spremno odgovarala na Ripperovu dinamiku a pri čemu je sound Pipsa ponovo vrhunski, možda najbolji od svih, zahvaljujući, naravno, i odličnoj bini postavljenoj u Huzjanovoj. Cijela publika kreće ipak s pjesmama s Fred Astairea, sigurno najboljem albumu Pipsa pa i jednom od najboljih hrvatskih rock albuma posljednjih desetljeća, možda i dalje od toga. Ponovo nije bilo razlike, a dosta je pjesama, poput Ljubav kroz mlade suizvođače dobilo sasvim suvremenu notu. Doista, rijetko je vidjeti da jedan bend u istom nastupu tako efikasno premosti generacijski jaz kao što to čine Pips, Chips & Videoclips. Brundanje je tako pružilo jedan pogled u sjajnu prošlost hrvatskog rocka, podsjetilo da nema te elektronike koja ga može zamijeniti jer je jedino rock glazbeni žanr kroz koji je moguće prenositi važne društvene poruke koliko god sve ostalo konkuriralo masovnošću i profitabilnošću. Ne, rock u Hrvata nije mrtav, čini se da će poživjeti i još pokoje desetljeće.
