Raširio je glamurozna krila kao da se njima hvali, što je značilo da izvodi “paradu” kako bi privukao družice. Bila je sezona parenja pa se poprilično gromko glasao, a dok su ga neki u susjedstvu obožavali, drugima je smetala buka pa su nas zvali da ga premjestimo. Ali zamislite samo, paun koji se usred grada bezbrižno šeće po dvorištima – opisuju hvatači iz Skloništa za nezbrinute životinje u Dumovcu najneobičniju od desetaka tisuća intervencija u proteklih 15 godina. Bit će ih sigurno još, kažu, a iako s ljetom mnogi odlaze na godišnji odmor, oni na to ne mogu ni pomisliti. Imaju pune ruke posla sa životinjama, što napuštenim, ostavljenim ili odbjeglim kućnim ljubimcima, što s divljim, ali i onima, poput pauna, za koje i ne znaju odakle su se stvorile. Za “lockdowna”, usto, nije bilo prometa i Zagreb se umirio, a životinje se približile urbanim dijelovima pa im je telefon za dojave neprestano zvonio.
Vijetnamske svinje i ovan
– Zbog tog su pauna prije nekoliko godina zvali s Dubravkina trga, pokraj autobusnog kolodvora. Na prvu smo mislili da su se zabunili jer nam nije bilo najjasnije što bi ondje radio – prisjeća se Darko Ozmec, voditelj tima hvatača u kojemu su još četiri člana, dodajući kako ga na kraju ipak nisu “pokupili”, već su ga tamošnji stanovnici odveli na selo.
Imala je ekipa iz Dumovca bliske susrete i s raznim drugim vrstama životinja, od pasa i mačaka do šišmiša, zmija, ježeva, žaba, jazavaca, srna, labudova, pataka, lisica pa i iguane ili činčile.
– Sjećam se i kad smo u Kašinu išli po četiri vijetnamske svinje, a jedna od njih i danas je u Zoološkom vrtu – govori Domagoj Leko, koji je nedavno rješavao i situaciju s pet i pol metara dugim pitonom po kojega su išli na Jarun. Često imaju posla s gmazovima, a u Klaićevoj su lani intervenirali četiri puta zbog zmija koje su pobjegle vlasnicima.
– Neobično je bilo i kad su nas pozvali jer je za stup pokraj škole na Savskoj bio zavezan ovan. Navodno su ga djeca iz zezancije dovela – kaže Leko.
U timu su i Igor Bišćan, Dalibor Kovač i Mario Bošnjak, a iako se ne boje životinja, uvijek, ističu, treba biti oprezan i ne podcjenjivati “zvijer”.
– Opremljeni smo mrežama, kavezima, štapovima, dekama, nosilima... ali to su bića koja su potpuno nepredvidiva. U ovome je poslu, pak, najvažnije da volite životinje, sve ostalo naučite s vremenom – ističe Ozmec.
Hranom im se umile
Prvi je korak procijeniti u kojem su stanju životinje da se može pretpostaviti kako će reagirati. Najblaža metoda koju uglavnom i koriste jest “mito i korupcija”, kako je interno zovu, hranom se pokušavaju umiliti i steći njihovo povjerenje.
– U 90 posto slučajeva životinje se boje pa se zbog toga povlače i bježe. No kada vide da im pristupamo nježno, da želimo pomoći, životinje se umire pa im možemo prići – objašnjavaju dečki. Uhvaćene se nakon toga, pak, puštaju planski, u točno određeno vrijeme i mjesto, sve u dogovoru sa ZOO-om, društvom za zaštitu životinja AWAP ili lovcima.
Nazalost ste u pravu. Smrc.